ZANEMARIVANJE LJUDSKIH PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM OD STRANE DRŽAVNIH INSTITUCIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

U ovom članku prikazat ćemo uzroke i oblike zanemarivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, također ćemo analizirati ulogu državnih institucija u tom procesu te ukazati na nužnost sustavne promjene pristupa prema osoba s  invaliditetom.

Unatoč brojnim donesenim zakonima, primjeni Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda i drugim strateškim dokumentima s kojima se Republika Hrvatska obvezala osigurati ravnopravnost i dostojanstvo osoba s invaliditetom, stvarnost u kojoj osobe s invaliditetom žive pokazuje sasvim drugačiju sliku. Iako Hrvatska formalno priznaje prava osoba s invaliditetom, praksa državnih institucija često svjedoči o sustavnom zanemarivanju neprimjerenom postupanju i sporoj provedbi zakonskih odredbi.

Osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj svakodnevno se susreću s brojnim preprekama u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava – kao što su pravo na obrazovanje, rad, zdravlje, socijalnu zaštitu i sudjelovanje u društvenom životu. Takvo stanje nije samo posljedica samo financijskih sredstava, već prije svega dugogodišnje institucionalne neosjetljivosti, birokratske neefikasnosti i nedostatka političke volje za odlučivanje o pravima osoba s invaliditetom.

Zakonski okvir i stvarnost

S obzirom da je Republika Hrvatska potpisnica i da je ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom (UN CRPD) koja jasno propisuje da države članice moraju osigurati osobama s invaliditetom jednaka prava i mogućnosti kao i svim ostalim skupinama građana.    Također Ustav Republike Hrvatske jamči ravnopravnost svih svojih građana, dok brojni zakoni i strategije – kao što je Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti – detaljno uređuje obveze svih institucija u tom području.          

Međutim, između zakonskih odredbi i stvarnosti postoji velik i dubok jaz. Državne institucije često donose mjere koje ostaju „ mrtvo slovo na papiru“, bez učinkovitih mehanizama provedbe i nadzora. Na primjer, pristupačnost javnih prostora i dalje je ispod minimalnih standarda – mnoge zgrade državne uprave, sudovi, škole i zdravstvene ustanove nisu prilagođene koje se kreću u invalidskim kolicima. Takvi propusti izravno ograničavaju ostvarivanje prava na pristup javnim uslugama i informacijama.

Birokratske prepreke i institucionalna inertnost

Jedan od glavnih problema u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom jest pretjerana birokratiziranost sustava.       Kako bi na bilo koji oblik naknade, osobnu asistenciju ili ortopedsko pomagalo, osobe s invaliditetom moraju prolaziti kroz vrlo često dugotrajan i ponižavajući administrativni proces. Mnoge državne institucije međusobno ne surađuju, što dovodi do višestrukog prikupljanja istih dokumenata, dugih rokova obrade i neusklađenosti podataka.            

Osobe s invaliditetom i njihove obitelji vrlo često su prepuštene same sebi, bez adekvatno dobivenih informacija  i kvalitetne stručne podrške. Ovakav sustav dodatno marginalizira one koji su već i onako u nepovoljnom položaju i dovodi do osjećaja njihove isključenosti i sustavne te društvene nepravde s kojom se vrlo često suočavaju. Socijalna politika i nedostatak međusobne suradnje

Socijalna politika i nedostatak međusobne suradnje

Socijalna politika Republike Hrvatske prema osobama s invaliditetom često se temelji na modelu socijalne skrbi, a ne na modelu ljudskih prava. U praksi to znači da se osobe s invaliditetom percipiraju kao „ korisnici pomoći“, a ne kao aktivni građani s pravima i potencijalima. Državne institucije poput Ministarstva obitelji i socijalne politike, Ministarstva zdravstva i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta djeluju koordinirano. Samim time rezultat međusobne suradnje realizira rascjepkanim sustavom u kojem svaka institucija djeluje izolirano, bez zajedničke strategije i praćenja međusobnih postignutih rezultata.

Posljedica toga je da se osobe s invaliditetom susreću s različitim interpretacijama prava, ovisno o tome kojoj instituciji se obrate, dok provedba zakona ovisi o lokalnim mogućnostima i političkoj volji, umjesto o jedinstvenim državnim standardima.

Nejednakosti u obrazovanju i zapošljavanju .                          Pravo na obrazovanje i zapošljavanje ključni su preduvjeti za kvalitetnu socijalnu uključenost osoba s invaliditetom, ipak u Hrvatskoj su osobe s invaliditetom i dalje nedovoljno uključene u u sustav obrazovanja i na tržište rada. Škole i fakulteti  vrlo često nisu arhitektonski prilagođeni, a nastavni programi ne uzimaju u obzir individualne potrebe učenika i studenata s invaliditetom. Nedostatak stručnih suradnika poput asistenata u nastavi, logopeda ili edukacijskih rehabilitatora, dodatno otežava obrazovni proces.               Na tržištu rada situacija je još složenija. Situacija je još složenija.      

Iako zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom predviđa kvote za poslodavce, mnogi ih radije plaćaju, nego što zapošljavaju osobe s invaliditetom. Državne institucije koje bi trebale biti primjer uključivosti, same vrlo često ne poštuju te donesene odredbe. Tako se stvara začarani krug – osobe s invaliditetom ne mogu dobiti obrazovanje koje im omogućuje zapošljavane, bez zapošljavanja osobe s invaliditetom ostaju ovisne o socijalnim naknadama i institucionalnoj pomoći.     

      Nedostatak kontrole i odgovornosti institucija

Ključni problem leži u odgovornosti državnih tijela. U slučajevima kada institucije propuste ispuniti zakonske obveze prema osobama s invaliditetom, ne postoji učinkovit mehanizam mogućeg sankcioniranja prema državnim institucijama. Pravobranitelj osoba s invaliditetom u svojem izvješćima upozorava na kršenje mnogih prava, no njegove preporuke ostaju bez konkretne reakcije državnih institucija vezano za poštivanje njegovih preporuka.

Osobe s invaliditetom vrlo rijetko se odlučuje na podnošenje pritužbi ili tužbi zbog složenosti samog postupka podnošenja i samim time od mogućeg straha od
stigmatizacije u društvu. Time se održava začarani sustav u kojem institucije mogu nastaviti s pasivnošću, a odgovornost iste ostaje apstraktan pojam.

         Mentalitet društva i nevidljivost problema

Pored institucionalnih problema o kojima smo dosada u članku govorili, također vrlo značajnu ulogu ima i društveni mentalitet. U hrvatskom društvu osobe s invaliditetom često su „ nevidljive“ – o njihovim problemima se vrlo rijetko govori u medijima, osim povremeno u kontekstu humanitarnih akcija, obilježavanju međunarodnog dana osoba s invaliditetom koji se obilježava 3. prosinca ili ovisno o vrsti invaliditeta na njihov određeni datum. Samim time dodatno se povećavaju predrasude u društvu i govori se o tome da su osobe s invaliditetom objekt pomoći, ane ravnopravni sudionici društva.

Takav pristup dovodi do pasivnosti i na razini institucija. ako društvo u cjelini ne prepoznaje osobe s invaliditetom kao nositelje zakonskih prava, institucije onda neće osjećati pritisak da su ta prava dužni osigurati osobama s invaliditetom.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da zanemarivanje prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj nije rezultat pojedinačnih propusta, već se isti odražava sustavnom nebrigom koja traje godinama. Iako su formalini preduvjeti – zakoni, strategije i međunarodne obveze – postavljeni, njihova provedba u praksi i zaostaje zbog birokratske inertnosti, nedostatka političke volje i neosjetljivosti društva prema osobama s invaliditetom.

Ono što je važno naglasiti za je da bi državne institucije trebale preuzeti aktivniju ulogu u provedbi i nadzoru zakonskih odredbi, osigurati učinkovitu međuresornu suradnju te razvijati politike temeljene na ljudskim pravima, a ne na milosrđu. Isto tako potrebno je osnažiti nadzorne mehanizme, osigurati kaznene mjere za neprovođenje popisa i poticati uključivanje osoba s invaliditetom u donošenje odluka koje ih se tiču.

Jednako važno, društvo u cjelini mora promijeniti pogled na invaliditet, pa tako i na osobe s invaliditetom – s percepcije ovisnosti i nesposobnosti prema priznanju prava, dostojanstva i ravnopravnog sudjelovanja. Tek tada zaista 

Hrvatska može postati država koja poštuje i štiti ljudska prava svih svojih građana bez iznimke.