DISKRIMINACIJA OSOBA S INVALIDITETOM – PROBLEM DRUŠTVENOG NERAZUMIJEVANJA NJIHOVIH PRAVA, MOGUĆNOSTI I POTREBA

U ovom članku govorit ćemo o diskriminaciji osoba s invaliditetom, s obzirom da se ista kod može pojaviti kod upisa djece s teškoćama u vrtiće, osnovne škole, u ostvarivanju prava na razne oblike prilagodbe, na zapošljavanje kao i uključivanje u društvo što se smatra temeljnim pravom svih skupina društva, bez obzira bili oni s invaliditetom ili bez invaliditeta.

Iako živimo u 21. stoljeću, u vremenu koje se vrlo često opisuje kao doba jednakosti, inkluzije i ljudskih prava, osobe s invaliditetom se i dalje susreću s različitim oblicima odnosno vrstama diskriminacije. Ona nije uvijek otvorena ili namjerna – često je skrivena iza neznanja, predrasuda i nedostatka razumijevanje stvarnih potreba i mogućnosti osoba s invaliditetom. Upravo to „ tiho“ društveno nerazumijevanje čini najveću prepreku za ravnopravno sudjelovanje osoba s invaliditetom u svim sferama života – od obrazovanja i zapošljavanja do društvenog života-

Prije nego što krenemo uopće govoriti o diskriminaciji osoba s invaliditetom i u kojim situacijama se ona događa objasnit ćemo što navedeni pojam uopće znači, da bi se lakše razumio nastavak ovog članka.

Što je diskriminacija osoba s invaliditetom? 

Diskriminacija osoba s invaliditetom je oblik ponašanja pojedinca koji konkretno u slučaju osoba s invaliditetom može nastati na čin da se pojedinac nepristojno obraća osobi s invaliditetom na osnovu njegovog/ njezinog invaliditeta, izgleda, ponašanja i slično. Također ona može nastati i kada se osobi s invaliditetom krše njezina zakonska ili druga prava. Diskriminaciju osoba s invaliditetom možemo podijeliti u dvije osnovne skupne: izravna koja nastaje kada se nekome uskraćuju prava zbog invaliditeta i neizravna kada se primjenjuju pravila i određene prakse koji naizgled vrijede za sve, ali u stvarnosti stavljaju osobe s invaliditetom u neravnomjerni položaj. 

Za primjere uzet ćemo sljedeće situacije: poslodavac koji ne prilagodi radno mjesto zaposleniku koji koristi invalidska kolica, obrazovna ustanova koja ne osigurava pristupnu rampu ili internetske i druge stranice koje nisu prilagođene osobama s oštećenjem vida, sluha i drugim teškoćama. Svi navedeni primjeri jasno pokazuju da je riječ o diskriminaciji osoba s invaliditetom koliko god oni bili općeniti oni su u stvarnosti puno složeniji i češći.

Društveni korijeni problema  

U središtu diskriminacije nalazi se nerazumijevanje – koje je duboku ukorijenjeno u mnoge oblike društvenih predrasuda. Osobe s invaliditetom često se promatra kroz prizmu „ ograničenja“, a ne njihovih stvarnih mogućnosti. Umjesto da se fokus stavi na prilagodbu okruženja i stvaranje jednakih uvjeta za sve, društvo još uvijek očekuje da se osobe s invaliditetom „ uklope“ u vrlo često za njih nepristupačne i neprilagođene uvijete (neovisno o tome radili se o zapošljavanju, školovanju, prilagodbi javnog prijevoza…). Kultura sažaljenja također igra veliku ulogu.                   

Umjesto poštovanja i prepoznavanja dostojanstva, osobe s invaliditetom vrlo često se tretiraju kao objekti pomoći ili humanitarnih kampanja, a ne kao ravnopravni građani odnosni sudionici društva koji imaju pravo na vlastitu samostalnost, rad i slobodu izbora. Takav pristup ne samo da umanjuje njihovu vrijednost, ali i zagovara njihovu isključenost iz društvenog života.

Kršenje prava unatoč zakonima  

Mnoge države, pa tako i Republika Hrvatska ima mnoge zakone koji štite prava osoba s invaliditetom – poput Zakona o suzbijanju diskriminacije i zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, naravno uz navedene zakone na snazi mnoge druge vrste zakona koje sprječavaju diskriminaciju osoba s invaliditetom na svim društvenim i organizacijskim razinama. Isto tako vrijedi spomenuti da je Republika Hrvatska potpisnica Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, kojim se država obvezuje na uklanjanje svih mogućih oblika diskriminacije i osiguravanja jednakih mogućnosti. Međutim u praksi je situacija često puta drugačija. Prava postoje samo na papiru, ali se ne primjenjuju u praksi. Nedostatak pristupa javnim ustanovama, neinformiranost poslodavaca, birokratske prepreke i neadekvatna podrška – sve to, nažalost dovodi do nastajanja marginalizacije osoba s invaliditetom u društvu.

Zapošljavanje i obrazovanje – dvije ključne točke isključenosti  

Osobe s invaliditetom vrlo često se suočavaju s predrasudama prilikom zapošljavanja. Poslodavci ih doživljavaju kao manje produktivne ili dodatni trošak, iako bi se osobe s invaliditetom na radnom mjesto trebalo gledati kao ravnopravne samo ako im se isto prilagodi. Slično je i u obrazovanju: iako postoji zakonska obveza inkluzivnog obrazovanja, mnoge škole još uvijek nisu fizički ni organizacijski spremne za uključivanje djece s teškoćama u razvoju u redovni školski sustav. Nedostatak asistenata u nastavi, prilagođenih nastavnih materijala i edukacije nastavnika često vodi do toga da djeca s teškoćama u razvoju budu izolirana ili čak isključena iz redovnog obrazovanja

Društvena percepcija i svakodnevni život 

Diskriminacija nije uvijek institucionalna – ona je često prisutna i u mnogim svakodnevnim situacijama kao što su: pogledi na ulici, komentari, podcjenjivanje sposobnosti, ili suptilno isključivanje iz društvenih aktivnosti – sve to oblikuje osjećaj nepripadnosti i stvara mnoge emocionalne barijere. Važno je razumjeti da osobe s invaliditetom ne traže sažaljenje, nego ravnopravnost, poštovanje i priliku da žive dostojanstveno. Invaliditet nikada ne definira osobu – on je samo dio njezinog identiteta.

Uloga društva i odgovornost pojedinca 

Borba protiv diskriminacije osoba s invaliditetom nije samo zadatak institucija – ona počinje promjenom svijesti svakog pojedinca na osobnoj razini. Potrebno je razvijati kulturu razumijevanja i empatije, ali i aktivno raditi na stvaranju inkluzivnog društva: 

• kroz obrazovanje djece i mladih u različitostima
• kroz prilagodbu javnih prostora i digitalnih sadržaja
• kroz zapošljavanje i podršku samozapošljavanju osoba s invaliditetom
• kroz organizaciju javnih kampanja koje promiču stvarnu, a ne deklarativnu jednakost.
• Iz svega navedenog možemo zaključiti da diskriminacija osoba s invaliditetom nije samo pravni ili socijalni problem – to je ogledalo našeg odnosa prema ljudskom dostojanstvu. Dok god dopuštamo da predrasude, neznanje i indiferentnost određuju položaj osoba s invaliditetom, ne možemo govoriti o istinskoj jednakosti. Promjene počinju razumijevanjem – shvaćanjem da osobe s invaliditetom nisu „ drugi“, nego naši sugrađani, kolege, prijatelji i članovi obitelji, s jednakim snovima i potencijalima. Društvo koje to prepozna i u praksi provede načelo inkluzije, društvo je koje poštuje i cijeni sve svoje članove.