ZAŠTITA OSOBA SA DUŠEVNIM SMETNJAMA
Prema zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama
1. Kratak povijesni pregled
Izglasavanje ZZODS (»Narodne novine«, broj: 111/97) na sjednici Hrvatskog državnog sabora održanoj 19. rujna 1997. kao i početak njegove primjene 1. siječnja 1998., ocjenjeni su, i upravničkim i u psihijatrijskih stručnim krugovima kao povijesna prekretnica u očuvanju i unapređenju ljudskih prava i sloboda psihijatrijskih bolesnika u Republici Hrvatskoj. Time je Republika Hrvatska konačno izašla iz kruga nekoliko najzaostalijih europskih zemalja, a glavni poticaj za žurno donošenje toga Zakona bilo je uvjetovanje prilagodbe cijelog hrvatskog zakonodavstva pravnim standardima Vijeća Europe (kao neophodnog uvjeta za prijem u tu organizaciju).
Kako bi se unaprijedila prava osoba s duševnim smetnjama, prepoznata je potreba da se jedan dan u godini posebno posveti upravo njihovim pravima. Ideja je bila da se barem togadana javnost i nadležne institucije dodatno upozore na činjenicu da osobe s duševnim smetnjama i dalje imaju značajne poteškoće u ostvarivanju svojih, često i osnovnih prava. Hrvatski sabor jena sjednici 1. lipnja 2012. donio odluku o proglašenju ‘’Dana prava osoba s duševnim smetnjama’’ u Republici Hrvatskoj. Tako se dan 6. lipnja obilježava kao Dan prava osoba s duševnim smetnjama, s ciljem podizanja svijesti i unapređenju prava osoba s duševnim smetnjama i poboljšanju njihova položaja u društvu.
2. Važeći zakonodavni okvir Važeći ZZODS (»Narodne novine«, broj: 76/14) stupio je na snagu 1. siječnja 2015., a donio jeniz novina koje u još većoj mjeri štite prava osoba s duševnim smetnjama. Osobe s duševnim smetnjama pripadaju jednoj od najranjivijih skupina u društvu, zbog čega su njihove slobode i prava posebno zaštićeni u međunarodnim dokumentima i u hrvatskom zakonodavstvu. ZZOD.
Sima za cilj zaštititi dostojanstvo, prava, slobodu i sigurnost osoba koje zbog duševne bolesti, poremećaja ili mentalnih teškoća ne mogu u potpunosti brinuti o sebi ili razumjeti posljedice svojih odluka. Zakon propisuje da osobe s duševnim smetnjama imaju jednaka ljudska prava kao i svi drugi građani. Svako ograničenje slobode prava moguće je samo kada je nužno radi njezine zaštite ili zaštite drugih (čl. 6. st. 3. ZZODS). Dostojanstvo osobe s duševnim smetnjama mora se štititi i poštovati u svim okolnostima. Osoba s duševnim smetnjama ima pravo na zaštitu od svih oblika iskorištavanja zlostavljanje te nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja (čl. 7. ZZODS).
3. Prava osoba s duševnim smetnjama. Prema čl. 12. st. 2. ZZODS, osoba s duševnim smetnjama ima pravo: 1.) biti upoznata u vrijeme prijema, a kasnije na svoj zahtjev, sa svojim pravima te poučena o tome kako ih može ostvariti; 2.) biti upoznata s razlozima i ciljevima svog smještaja u psihijatrijsku ustanovu te sa svrhom ,prirodom, posljedicama, koristima i rizicima provedbe predloženoga medicinskog postupka; 3.)biti smještena i liječena u najbližoj odgovarajućoj psihijatrijskoj ustanovi; 4.) biti upoznata s podacima o svom zdravstvenom stanju i dobiti na uvid svoju medicinsku dokumentaciju; 5.)sudjelovati u planiranju i provođenju svojeg liječenja, rehabilitacije i resocijalizacije; 6.)obrazovati se i radno osposobiti prema općem ili posebnom programu; 7.) na odgovarajuću novčanu naknadu za rad na radno-terapijskim poslovima od kojih ustanova u kojoj se nalazi ostvaruje prihod; 8.) podnositi pritužbe izravno čelniku ustanove ili odjela i na njih dobiti usmene odgovore odmah, a pisane na njezin pisani zahtjev najkasnije u roku od osam dana; 9.) podnositi prijave, prijedloge, pritužbe, prigovore, žalbe i druge pravne lijekove nadležnim pravosudnim i drugim državnim tijelima; 10.) o svom izboru i o svom trošku nasamo se savjetovati s liječnikom ili odvjetnikom; 11.) družiti se s drugim osobama u ustanovi i primati posjete; 12.) o svom trošku slati i primati, bez nadzora i ograničenja, poštu, pakete i tiskovine, telefonirati, te koristiti elektroničku tehnologiju i komunikaciju; 13.) pratiti radijske i televizijske programe; 14.)posjedovati predmete za osobnu uporabu; 15.) sudjelovati po svom izboru u vjerskim i kulturnim aktivnostima u okviru mogućnosti ustanove; 16.) predlagati premještaj u drugu psihijatrijsku ustanovu; 17.) na osiguranu podršku za život u zajednici; 18.) glasovati u skladu s posebnim zakonom; 19.) ostvarivati i sva druga prava prema ovom Zakonu i posebnim propisima. U iznimnim situacijama pojedina prava (t. 11. 12. i 14.) mogu se ograničiti.
4. Dobrovoljni i prisilni smještaj
ZZODS razlikuje dobrovoljni smještaj, kada osoba daje pisani pristanak, i smještaj bez pristanka ,koji je moguć samo ako osoba zbog duševnog poremećaja predstavlja ozbiljnu i izravnu opasnost za sebe ili druge. Psihijatrijska ustanova obvezna je o smještaju bez pristanka, bez odgode, najkasnije u roku od 48 sati od dobivanja pisanog pristanka osobe od povjerenja ili zakonskog zastupnika obavijestiti pravobranitelja za osobe s invaliditetom, koji provjerava opravdanost smještaja bez pristanka ako je pristanak dao zakonski zastupnik.
Ako se osoba smještena bez pristanka u bilo kojem trenutku usprotivi pristanku zakonskog zastupnika, obavezna je bez odgode, a najkasnije u roku od 12 sati, neposredno ili telekomunikacijskim sredstvima dostaviti nadležnom sudu obavijest o prisilnom zadržavanju (čl. 26. ZZODS). Bitno za istaknuti je da davanje suglasnosti za smještaj u psihijatrijsku ustanovu od strane skrbnika dolazi u obzir samo za osobu koja je lišena poslovne sposobnosti u pogledu liječenja i nije sposobna dati pristanak u trenutku prijema (48 sati od dolaska u bolnicu). Ukoliko liječnik psihijatar utvrdi da takva osoba nije sposobna dati pristanak te tu svoju odluku i obrazloži, o tome obavještava skrbnika, koji potom odlučuje o davanju pristanka na smještaj. Ukoliko skrbnik uskrati pristanak, a liječnik smatra da je smještaj potreban, može se pokrenuti postupak za određivanje prisilnog smještaja.
5. Prisilno zadržavanje i prisilni smještaj
Osoba s težim duševnim smetnjama koja zbog istih ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, smjestit će se u psihijatrijsku ustanovu po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj. Osoba na prisilno zadržavanje prima se u psihijatrijsku ustanovu na temelju uputnice doktora medicine, no postoje i iznimke kada se prima i bez uputnice (čl. 28.ZZODS). Psihijatar može donijeti odluku o prisilnom zadržavanju, koja se mora obrazložiti i unijeti u dokumentaciju. Sud je obvezan brzo pregledati odluku, saslušati osobu i utvrditi zakonitost. Prisilni smještaj može trajati samo dok postoje medicinski razlozi.
U postupku prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu odlučuje sudac pojedinac nadležnog suda u izvanparničnom postupku. Ako nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje odmah će donijeti rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i prisilno zadržanoj osobi postaviti odvjetnika, s tim da prisilno zadržana osoba ili zakonski zastupnik ovlašteni su izabrati drugog odvjetnika (čl. 35. ZZODS). Sud može pribaviti i nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, a na obrazloženi zahtjev prisilno zadržane osobe i njezina odvjetnika, to mora učiniti (čl. 37. ZZODS). U rješenju o prisilnom smještaju sud određuje prisilni smještaj u trajanju do 30 dana, računajući od dana kada je psihijatar donio odluku o prisilnom zadržavanju osobe s duševnim smetnjama (čl. 39. ZZODS). Na prijedlog psihijatrijske ustanove prisilni smještaj može se i produžiti, do tri mjeseca, pa svaki daljnji navrijeme do šest mjeseci (čl. 40. ZZODS). Žalbu protiv rješenja kojim se određuje prisilni smještaji onaj kojim se određuje produženje može podnijeti prisilno zadržana odnosno prisilno smještena osoba, zakonski zastupnik, odvjetnik i psihijatrijska ustanova. Dakle, osoba od povjerenja je izuzeta od ulaganja pravnog lijeka. Prisilno smještena osoba otpustit će se iz psihijatrijske
ustanove čim istekne vrijeme za koje je određen prisilni smještaj.
Može se otpustiti i prije isteka vremena ako se utvrdi da su prestali razlozi za prisilni smještaj. Odluku s obrazloženjem o prijevremenom otpustu donosi voditelj odjela, koju dostavlja sudu koji je donio rješenje o prisilnom smještaju.
6. Posebno o zaštiti osoba s duševnim smetnjama u vezi s kaznenim postupkom protiv njih
Sud u kaznenom postupku može odrediti - prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu (do šest mjeseci), ako vještak psihijatar utvrdi da osoba, zbog teških duševnih smetnji i neubrojivosti ,može ponovno počiniti teže kazneno djelo te da je za uklanjanje opasnosti potrebno njezino liječenje u ustanovi. Zatim, psihijatrijsko liječenje na slobodi (do šest mjeseci), ako postoji opasnost ponavljanja teškog kaznenog djela, ali se procijeni da se rizik može kontrolirati liječenjem u zajednici bez smještaja. U odluci o liječenju na slobodi sud mora upozoriti osobu daće biti prisilno smještena u ustanovu ako ne započne s liječenjem do roka određenog rješenjem. Prisilni smještaj neubrojive osobe u psihijatrijskoj ustanovi može trajati najdulje do isteka najviše propisane kazne za počinjeno protupravno djelo, računajući od početka psihijatrijskog liječenja.
Psihijatrijsko liječenje neubrojive osobe na slobodi može trajati najdulje pet godina, računajući od početka toga liječenja (čl. 56. ZZODS). Privremeni izlazak iz psihijatrijske ustanove radi njezine forenzičke terapije i rehabilitacije te socijalne adaptacije odobrit će se ako postoji visok stupanj vjerojatnosti da osoba za vrijeme izlaska neće ugroziti vlastiti ili tuđi život, zdravlje i sigurnost (čl. 57. ZDOSS).
7. Obvezujuća izjava
Obvezujuća izjava je dokument kojim osoba unaprijed imenuje jednu osobu od povjerenja koja će umjesto nje davati ili uskraćivati pristanak za medicinske postupke, ali samo ako ona sama u budućnosti neće biti sposobna to učiniti. Obvezujuća izjava mora biti sastavljena u obliku javnobilježničkog akta. Primjenjuje se samo kada osoba koja ju je dala više nije sposobna dati pristanak. Obvezuje sve pružatelje zdravstvenih usluga. Osoba od povjerenja mora biti punoljetna i poslovno sposobna osoba. Osoba od povjerenja ne može prenijeti ovlast na drugu osobu.
Davatelj izjave i osoba od povjerenja mogu je u bilo kojem trenutku opozvati. Opoziv mora biti u obliku javnobilježničkog akta. Obvezujuća izjava ima prednost pred odlukama zakonskog zastupnika. U slučaju štetnih odluka osobe od povjerenja psihijatrijska ustanova obavještava Hrvatski zavod za socijalni rad te sud može privremeno zaštititi osobu. Prestanak važenja obvezujuće izjave je smrt davatelja izjave ili osobe od povjerenja, lišenje poslovne sposobnosti osobe od povjerenja, opoziv izjave ili odluka sud (čl. 68.-73. ZZODS).
8. Zaključak
Osobe s duševnim smetnjama imaju puna ljudska i osobna prava, uključujući pravo na tjelesni integritet, dostojanstvo i slobodu odlučivanja. ZZODS pruža visoku razinu zaštite osoba s duševnim smetnjama, osiguravajući da se sve mjere – smještaj, liječenje i restriktivne mjere –provode samo kada je to nužno, uz strogi sudski nadzor. Cilj je očuvati dostojanstvo, sigurnost i najviši mogući stupanj autonomije osoba s duševnim smetnjama. Hrvatsko zakonodavstvo pritom naglašava važnost stalnog unapređivanja postupanja prema tim osobama kroz jasne pravne odredbe, učinkovite zaštitne mehanizme i stručnu praksu koja poštuje ljudska prava.
Autor: Ana Galić, mag. iur.