VIZIJA BUDUĆNOSTI: MOŽE LI SUSTAV U REPUBLICI HRVATSKOJ PRIJEĆI S MODELA SKRBI NA MODEL PODRŠKE ZA OSOBE S INVALIDITETOM
U ovom članku govorit ćemo o tome ima li sustav u Republici Hrvatskoj viziju priječi s modela skrbi na model podrške za osobe s invaliditetom, na koji bi se način sustav trebao pobrinuti da osobama s invaliditetom osigura dostojanstvene uvjete za nastavak njihovog života nakon njihovih roditelja ili skrbnika više ne bude.
Položaj osoba s invaliditetom smatra se kao jedno od ključnih pitanja suvremenih socijalnih politika i pokazatelj je razine demokratičnosti i humanosti nekog društva. U Republici Hrvatskoj u posljednje vrijeme vidljiv je pomak u zakonodavnom i strateškom okviru – od pristupa koji osobe s invaliditetom promatra kao korisnike socijalne skrbi prema pristupu koji ih prepoznaje kao nositelje prava, ravnopravne građane i aktivne sudionike zajednice. Ipak, unatoč formalnim promjenama, u praksi i dalje u velikoj mjeri prevladava tradicionalni model skrbi.
Pitanje koje se nameće glasi: može li hrvatski sustav doista priječi s modela skrbi na model podrške? Odgovor na to pitanje nije jednostavan jer podrazumijeva duboku transformaciju institucionalnih struktura, financijskih mehanizama, profesionalnih praksi i na kraju – možda najvažnije – društvenih stavova. No upravo takva transformacija predstavlja temelj vizije budućnosti u kojoj osobe s invaliditetom nisu objekt brige, već se smatraju kao subjekti vlastitog života.
Od modela skrbi do modela podrške: što to zapravo znači? Model skrbi temelji se na medicinskom i i paternalističkom pristupu invaliditetu. To znači da je u središtu „ nedostatak“ ili „ oštećenje“ pojedinca, a društvo reagira pružanjem zaštite, smještaja i osnovne skrbi, često u institucionalnim oblicima. U takvom obliku sustava odluke se donose „ za“ osobu, a ne „ s“ osobom. Fokus takvog pristupa je na zbrinjavanju, a ne na osnaživanju. Suprotno tome, model podrške proizlazi iz socijalnog i ljudskopravnog pristupa invaliditetu.
On proizlazi iz pretpostavke da prepreke ne proizlaze isključivo iz zdravstvenog stanja, već iz neprilagođenog okruženja, diskriminacije i nedostatka razumnih oblika prilagodbe. U tom modelu ključna je individualizirana podrška koja omogućuje svakoj osobi da živi u zajednici, donosi vlastite odluke, sudjeluje na tržištu rada, u obrazovanju i društvenom životu. Prijelaz s jednog modela podrške na drugi ne znači samo regionalizaciju usluga. Riječ je o paradigmatskoj promjeni – o prijelazu s koncepta skrbi na koncept samostalnog života, uključenosti i jednakih mogućnosti za sve osobe s invaliditetom.
Trenutačno stanje u Republici Hrvatskoj
Hrvatska je ratificirala Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, čime se je samim time obvezala na promicanje punog i učinkovitog sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu. U zakonodavnom okviru prepoznaju se načela nediskriminacije, pristupačnosti, razumne prilagodbe i inkluzije.
Postoje strategije i nacionalni planovi koji naglašavaju deinstitucionalizaciju i razvoj usluga u zajednici. Unatoč tome, sustav je nažalost i dalje značajno opterećen institucionalnim oblicima skrbi. Velik broj osoba s invaliditetom, osobito onih s intelektualnim i višestrukim teškoćama, još uvijek žive u ustanovama ili u uvjetima koji ograničavaju njihovu autonomiju, odnosno nisu prilagođeni njihovim vlastitim potrebama.
Usluge osobne asistencije, rane intervencije, podrške u zapošljavanju i organiziranog stanovanja postoje, ali su nažalost i dalje neravnomjerno dostupne i često ovise o projektnom financiranju od strane udruga za osobe s invaliditetom ili drugih organizacija koje zagovaraju njihova zakonska i druga prava.
Financijski model također pokazuje obilježja starog pristupa – sredstva se u velikoj mjeri usmjeravaju na institucije, dok razvoj individualiziranih oblika podrške napreduje puno sporije od očekivanog. Administrativne procedure su vrlo složene, a koordinacija između sektora socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja i zapošljavanja nije uvijek učinkovita.
Ključni preduvjeti za prelazak na model podrške
1. deinstitucionalizacija uz razvoj alternativnih usluga
Zatvaranje ili transformacija institucija ne može biti sama sebi svrhom. Ako se institucionalni kapaciteti smanjuju, paralelno se moraju razvijati kvalitetne usluge u zajednici kao što su: osobna asistencija, podržano odnosno organizirano stanovanje, mobilni struni timovi, savjetodavne usluge za obitelji i specijalizirana podrška u obrazovanju i zapošljavanju. Bez tih elemenata postoji mogući rizik da osobe s invaliditetom ostanu bez adekvatne potpore.
2. individualizirani pristup i procjena potreba
Model podrške podrazumijeva da se pomoć temelji na individualnoj procjeni funkcionalnih sposobnosti i potreba, a ne isključivo prema dijagnozi korisnika. To samo po sebi zahtjeva koordinirane multidisciplinarne timove, standardizirane alate procjene i fleksibilne financijske mehanizme koji omogućuju prilagodbu usluga stvarnim potrebama svakog korisnika.
3. jačanje uloge osoba s invaliditetom u donošenju odluka
Bez aktivnog sudjelovanja osoba s invaliditetom i njihovih organizacija, sustav ne može biti istinski inkluzivan. Potrebno je osigurati mehanizme savjetovanja, participacije u izradi politika i nadzora provedbe istih. Koncept „ ništa o nama bez nas“ mora postati operativno načelo, a ne samo deklarativna izjava.
4. održivo financiranje
Prijelaz na model podrške zahtjeva stabilne izvore financiranja. Projekti financirani iz europskih fondova mogu biti poticaj, ali dugoročna održivost mora biti osigurana kroz državni proračun. Pritom je važno redefinirati način raspodjele sredstava – ulaganje u podršku u zajednici dugoročno može biti isplativije i humanije od održavanja velikih institucionalnih sustava.
5. promjena društvenih stavova
Ni najbolji zakoni neće biti učinkoviti ako će društvo osobe s invaliditetom osobe s invaliditetom doživljavati kroz prizmu sažaljenja ili isključivo kao korisnike pomoći. Edukacija, medijska vidljivost i pozitivni primjeri i pozitivni primjeri uspješnog uključivanja ključni su za razbijanje stereotipa. Model podrške počiva na uvjerenju da svaka osoba ima potencijal i pravo na samostalnost, uz odgovarajuću pomoć.
Izazovi i realne prepreke
Treba biti realan: transformacija sustava suočava se s brojnim izazovima. Postojeći institucionalni kapaciteti zapošljavaju velik broj stručnjaka čija radna mjesta ovise o sadašnjoj strukturi sustava. Svaka reforma mora uzeti u obzir i moguću potrebu prekvalifikacije i profesionalne prilagodbe zaposlenika.
Također, lokalne zajednice nisu jednako razvijene. U ruralnim područjima pristup uslugama može biti otežan, a manjak stručnog kadra dodatno usporava promjene. Administrativna fragmentiranost i sporost reformskih procesa predstavljaju dodatne barijere.
No, unatoč tim izazovima, odgađanje promjena može dugoročno produbiti društvene nejednakosti. Sustav koji se temelji na skrbi, a ne na podršci, ograničava potencijal svakog pojedinca i generira veće socijalne troškove kroz dugotrajnu ovisnost o institucionalnim oblicima zaštite.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da prijelaz iz modela skrbi na model podrške u Republici Hrvatskoj nije samo normativna obveza proizašla iz međunarodnih dokumenata, već se smatra i kao pitanje društvene zrelosti. Promjena je moguća, ali ista zahtjeva veliku političku volju, strateško planiranje i kontinuirano ulaganje u razvoj usluga u zajednici.
Vizija budućnosti podrazumijeva sustav u kojem osobe s invaliditetom imaju pravo birati gdje i s kim će živjeti, kakvu će podršku koristiti i na koji način će sudjelovati u društvu. To je sustav koji prepoznaje različitosti kao vrijednost, a ne kao teret.
Ako Hrvatska uspije uskladit zakonodavni okvir, financijske mehanizme i profesionalne prakse s načelima ljudskih prava i inkluzije, prijelaz na model podrške neće ostati samo strateški cilj, već će postati stvarnost. Takva transformacija ne donosi korist samo osobama s invaliditetom, nego i cjelokupnom društvu koje uklanja prepreke i pruža podršku svima, te samim time postaje pravednije, otpornije i humanije.