VAŽNOST PREPOZNAVANJA KVALITETA I POTENCIJALA KDO OSOBA S INVALIDITETOM I DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZIOJU – PRVI KORAK PREMA PREPOZNAVANJU NJIHOVIH SPOSOBNOSTI

U ovom članku govorit ćemo o važnosti prepoznavanja kvaliteta i potencijala kod osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, te koliko isto može unaprijediti njihovu kvalitetu života i potaknuti ih na razvijanje vlastitih sposobnosti.

U suvremenom društvu sve više se govori o inkluziji, jednakim mogućnostima i pravima osoba s invaliditetom, te djece s teškoćama u razvoju. Ipak, unatoč brojnim zakonima, strategijama i deklaracijama, u svakodnevnom životu često još uvijek prevladava pogled koji se fokusira na ograničenja, a ne na njihove potencijale. Kada govorimo o osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju, prečesto prvo primjećujemo ono što oni ne mogu, umjesto onoga što mogu i u čemu mogu napredovati.

Prepoznavanje kvaliteta i potencijala kod svake osobe prvi je i najvažniji korak prema njezinom stvarnom uključivanju u društvo. To nije samo pitanje socijalne pravde, već i pitanje razvoja zajednice u cjelini. Društvo koje zna uočiti, cijeniti i razvijati različite sposobnosti svojih članova postaje bogatije, kreativnije i otpornije.

Ovaj članak bavi se važnošću promjene perspektive – od gledanja na teškoće prema prepoznavanju snaga – te objašnjava zašto je upravo to temelj za razvoj sposobnosti, samopouzdanja i pune participacije osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. 

         Od fokusa na teškoće prema fokusu na potencijale 

Tradicionalni pristupi invaliditetu i razvojnim teškoćama dugo su se temeljili na medicinskom modelu, koji naglasak stavlja na dijagnozu, deficit i potrebu za        „ ispravljanjem“ odstupanja od norme. Iako je medicinska podrška iznimno važna, problem nastaje kada osoba postaje svedena isključivo na svoju dijagnozu.

Suvremeni inkluzivni pristupi polaze od bio psihosocijalnog modela, prema kojemu invaliditet ne proizlazi samo iz tjelesnih ili mentalnih oštećenja, već iz prepreka u okolini – arhitektonskih, komunikacijskih, društvenih i razmišljanja . Drugim riječima, često nije problem u osobi, nego u društvu koje nije prilagođeno različitostima

Prepoznavanje potencijala znači gledati osobu cjelovito: uz teškoće, vidjeti interese, talente, emocionalne i socijalne vještine, kreativnost, upornost, smisao za humor, glazbene, umjetničke ili tehničke sposobnosti. Kada fokus prebacimo s mišljenja „ što on ne može“ na „ što on može i u čemu može napredovati“, otvaramo razvoju stvarnih sposobnosti.

Zašto je rano prepoznavanje ključno? 

Kod djece s teškoćama u razvoju, rano prepoznavanje kvaliteta i potencijala ima osobitu važnost. Djetinjstvo je vrijeme intenzivnog razvoja mozga, učenja i oblikovanja sposobnosti. Ako se dijete od najranije dobi promatra isključivo kroz prizmu teškoća, postoji rizik da se njegove stvarne sposobnosti nikada u potpunosti ne razviju.

S druge strane, kada roditelji, odgojitelji, učitelji i stručnjaci prepoznaju i potiču djetetove snage, dijete tada dobiva priliku graditi pozitivnu sliku o sebi. Samopouzdanje, osjećaj vrijednosti i motivacija za učenje često su jednako važni kao i same terapije ili obrazovni programi.

Primjerice, dijete s teškoćama u govoru može imati iznimno razvijene vizualne ili motoričke sposobnosti, dijete s poremećajem iz spektra autizma može pokazivati izuzetnu pažnju za detalje, logičko razmišljanje ili glazbeni talent. Prepoznavanje upravo tih kvaliteta omogućuje usmjeravanje obrazovanja i podrške na način koji će maksimalno razviti djetetov potencijal.

Utjecaj na samopouzdanje i identitet 

Način na koji društvo gleda osobu s invaliditetom snažno utječe na to kako ona vidi samu sebe. Ako se osoba stalno susreće s porukama da je „ manje sposobna“, „ teret“ ili „ problem“ iako može internalizirati takav pogled i razviti osjećaj manje vrijednosti. Suprotno tome, kada okolina prepoznaje i naglašava kvalitete i uspjehe, osoba tada dobiva potvrdu da vrijedi, da ima što ponuditi i da njezin doprinos ima smisla. To je osobito važno u adolescenciji i odrasloj dobi, kada se formira njihov identitet i osjećaj pripadnosti. Osobe s invaliditetom koje imaju priliku razviti svoje talente – bilo u umjetnosti, sportu, znanosti, radu ili obrazovanju – često postanu snažni primjeri kako invaliditet ne mora značiti ograničen život, već drugačiji, ali i jednako vrijedan put.

                 Uloga obitelji, škole i zajednice

Prepoznavanje potencijala ne događa se samo od sebe ono je rezultat djelovanja brojnih aktera: obitelji, obrazovnog sustava, stručnjaka i šire zajednice. Obitelj ima ključnu ulogu jer je najčešće prva koja primjećuje djetetov sklonosti ili interese. Roditelji koji vjeruju u mogućnosti svog djeteta, čak i kada se ono suočava s ozbiljnim teškoćama, postavljaju temelj za pozitivan razvoj. Njihova očekivanja, podrška i ohrabrenje snažno utječu na djetetovu motivaciju.  Škola i vrtić trebaju biti mjesta gdje se različitosti ne samo toleriraju, već i cijene. Individualizirani pristup, prilagodbe u nastavi i fleksibilni kurikulum i omogućuju djeci s teškoćama u razvoju da pokažu svoje sposobnosti na način koji im odgovara. Učitelji koji znaju prepoznati snage učenika često mijenjaju tijek njihova života. Zajednica i društvo pak imaju odgovornost stvarati okruženje bez prepreka – fizičkih, ali   i onih u stavovima. Kada osobe s invaliditetom imaju pristup kulturi, sportu, zapošljavanju i javnom životu, njihove sposobnosti postaju vidljive i prepoznate.

Za odrasle osobe s invaliditetom, prepoznavanje kvaliteta i potencijala ključno je u području zapošljavanja. Prečesto se invaliditet doživljava kao prepreka za rad, umjesto kao jedan od aspekata osobe koja ima znanja, vještine i iskustvo. Primjeri dobre prakse pokazuju da, uz razumne prilagodbe radnog mjesta, osobe s invaliditetom mogu biti izuzetno predani, odgovorni i uspješni radnici. Poslodavci koji se fokusiraju na sposobnosti, a ne na ograničenja, često dobivaju motivirane zaposlenike koji doprinose pozitivnoj radnoj atmosferi. Rad i ekonomska neovisnost nisu važni samo zbog prihoda već i zbog osjećaja dostojanstva, pripadnosti i razvijanja vlastitog samopouzdanja. Prepoznavanje potencijala stoga izravno doprinosi njihovoj kvaliteti života.

Razbijanje stereotipa i predrasuda

Jedna od najvećih i čestih prepreka prilikom prepoznavanja potencijala kod osoba s invaliditetom su razni stereotipi i predrasude. Često se osobe s invaliditetom promatraju ili kroz prizmu sažaljenja ili kroz prizmu idealizirane „ herojske“ priče, dok se s druge strane zanemaruje njihova svakodnevna stvarnost -  raznolika, složena i vrlo ljudska.

Stvarno uključivanje znači vidjeti osobu s invaliditetom kao osobu, a ne kao simbol. To podrazumijeva pravo na uspjeh, ali i na pogrešku, na ambiciju, ali i na odustajanje, kao i kod svih drugih ljudi . 

Edukacija, vidljivost pozitivnih primjera i otvoreni dijalog ključni su alati u mijenjanju  društvenih stavova i stvaranju kulture u kojoj se potencijali prepoznaju prirodno, a ne iznimno.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da prepoznavanje kvaliteta i potencijala kod osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju nije luksuz niti dodatna dobrota društva – to je temeljni preduvjet za njihovo puno stvaranje, sudjelovanje i ostvarivanje prava na dostojanstven život. Tek tada vidimo što osoba može, želi i voli, možemo govoriti o stvarnom razvoju njezinih sposobnosti.

Promjena perspektive s ograničenja na mogućnosti doprinosi korist ne samo pojedincima, nego i društvu u cjelini. Društvo koje prepoznaje i razvija različite talente postaje bogatije, humanije i pravednije.

Upravo zato je važno da svatko od nas – kao roditelj, učitelj, susjed, poslodavac ili građanin i zapitati se: gledam li prvo teškoću ili osobu? Jer upravo u tom pitanju počinje put prema društvu koje istinski prepoznaje i cijeni potencijale svih svojih članova.