UTJECAJ JEZIKA (TERMINOLOGIJE) NA DRUŠTVENU PERCEPCIJU OSOBA S INVALIDITETOM
U ovom članku govorit ćemo o važnosti pravilnog izražavanja odnosno jezika i terminologije vezanih za osobe s invaliditetom i zašto isti utječe na društvenu percepciju u svakodnevnom govoru, pisanom tekstu ili bilo kojem obliku izražavanja kada govorimo o osobama s invaliditetom.
Jezik nije samo sredstvo komunikacije; on je i okvir kroz koji razumijemo svijet. Riječi koje biramo oblikuju naše stavove, očekivanja i društvene odnose. Kada govorimo o osobama s invaliditetom, terminologija koju koristimo može doprinijeti inkluziji i poštovanju – ali i učvršćivanju stereotipa, predrasuda i diskriminacije.
U javnom prostoru, medijima, obrazovanju i svakodnevnom govoru i dalje su prisutni izrazi koji osobe s invaliditetom svode na njihovo zdravstveno stanje ili ih prikazuju kao objekte sažaljenja ili heroizma . Nasuprot tome, suvremeni pristupi, utemeljeni na načelima ljudskih prava i dokumentima poput Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, naglašavaju dostojanstvo, autonomiju i ravnopravnost. U tom kontekstu, jezik postaje alat društvene promjene.
Od medicinskog do socijalnog modela: promjena paradigme i jezika
Način na koji govorimo o invaliditetu odražava širi konceptualni okvir – model kroz koji razumijemo invaliditet.
Medicinski model promatra invaliditet primarno kao individualni problem, deficit ili odstupanje koje treba liječiti ili rehabilitirati. U takvom diskursu česti su izrazi poput „invalid“, „pati od…“, „vezan za kolica“ ili „žrtva bolesti“. Ovakva terminologija implicitno pozicionira osobu kao pasivnog primatelja skrbi, a invaliditet kao tragediju.
Suprotno tome, socijalni model invaliditeta naglašava da prepreke u društvu –arhitektonske, komunikacijske, institucionalne i stavove – stvaraju invaliditet. Osoba nije „problem“; problem su nepristupačne zgrade, diskriminatorne politike i predrasude. Jezik koji proizlazi iz ovog modela usmjeren je na osobu, a ne na dijagnozu: „osoba s invaliditetom“, „osoba koja koristi invalidska kolica“, „osoba s oštećenjem vida“.
Ova terminološka razlika nije puka semantika. Ona mijenja fokus s „nedostatka“ napravo na prilagodbu, pristupačnost i ravnopravno sudjelovanje u društvu.
Osoba ispred dijagnoze: moć person-first jezika
Jedno od temeljnih načela inkluzivnog izražavanja jest tzv. person-first pristup –stavljanje osobe ispred invaliditeta (npr. „osoba s invaliditetom“, a ne „invalid“). Time se naglašava da je invaliditet samo jedna od brojnih karakteristika pojedinca, a ne njegova cjelokupna identitetska odrednica.
Međutim, važno je napomenuti da dio zajednice preferira i tzv. identity-first jezik (npr. „gluha osoba“, „autistična osoba“), smatrajući da je invaliditet ili neurodivergentnost sastavni dio identiteta, a ne nešto što treba jezično „odvajati“. Ključno je poštovati samoodređenje i preferencije samih osoba i zajednica.
U hrvatskom kontekstu, termin „osoba s invaliditetom“ usklađen je s međunarodnim standardima i službenom terminologijom, no istodobno je važno otvoriti prostor za dijalog i individualne izbore.
Mediji i javni diskurs: između senzacionalizma i inkluzije
Mediji imaju snažan utjecaj na oblikovanje društvene percepcije. Način na koji izvještavaju o osobama s invaliditetom često oscilira između dva ekstrema:
1. narativ sažaljenja – osobe se prikazuju kao „jadne“, „nesretne“ ili „zarobljene u vlastitom tijelu“.
2. narativ heroizacije (tzv. inspirational porn) – svakodnevne aktivnosti prikazuju se kao izvanredni podvizi isključivo zbog invaliditeta
Oba pristupa, iako naizgled suprotna, imaju zajednički problem: osobu promatraju kroz prizmu invaliditeta kao dominantne i jedine relevantne karakteristike. Time se zanemaruju profesionalni identitet, interesi, kompetencije i društvene uloge.
Odgovoran medijski jezik podrazumijeva neutralnost, točnost i izbjegavanje nepotrebnog naglašavanja invaliditeta ako on nije relevantan za temu. Primjerice, navođenje da je osoba s invaliditetom počinila kazneno djelo, ako to nije povezano s kontekstom, može dodatno stigmatizirati čitavu skupinu.
Terminologija i zakonski okvir
Jezik koji se koristi u zakonima i službenim dokumentima ima normativnu snagu – on oblikuje institucionalne prakse i društvene standarde. Usvajanje termina „osobe s invaliditetom“ u zakonodavstvu signalizira pomak prema pristupu utemeljenom na ljudskim pravima.
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koju je ratificirala i Republika Hrvatska, ne definira invaliditet isključivo kao medicinsko stanje, već kao rezultat interakcije između osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz okoline i stavova. Ova definicija jasno pokazuje kako jezik može reflektirati inkluzivni i pravedniji društveni okvir.
Kada institucije usvoje inkluzivnu terminologiju, one šalju poruku da osobe s invaliditetom nisu objekti socijalne skrbi, već nositelji prava.
Svakodnevni govor: sitne promjene, veliki učinak
Iako se promjene u zakonodavstvu i medijima čine najvidljivijima, svakodnevni govor građana jednako je važan. Izrazi poput „normalni ljudi“ (nasuprot osobama s invaliditetom) impliciraju da su potonje „nenormalne“.
Fraze poput „prikovan za kolica“ sugeriraju ograničenje i bespomoćnost, dok „osoba koja koristi kolica “naglašava funkcionalnost i autonomiju.
Promjena jezika zahtijeva svjesnost i spremnost na učenje. Pritom nije riječ o„ političkoj korektnosti“ u pejorativnom smislu, već o poštovanju i priznavanju dostojanstva drugih. Jezik može biti alat isključivanja, ali i most razumijevanja.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da način na koji govorimo o osobama s invaliditetom nije neutralan.
On oblikuje društvene norme, utječe na javne politike i određuje granice prihvaćanja i sudjelovanja. Terminologija može učvrstiti stereotipe ili ih razgraditi; može potaknuti empatiju ili produbiti distancu.
Izgradnja inkluzivnog društva ne započinje samo uklanjanjem fizičkih barijera, već i preispitivanjem vlastitog jezika. Svjesnim odabirom riječi pokazujemo da razumijemo invaliditet kao pitanje ljudskih prava, ravnopravnosti i društvene odgovornosti.
Riječi same po sebi ne mijenjaju svijet, ali oblikuju način na koji ga vidimo. A način nakoji ga vidimo određuje kako ćemo u njemu djelovati.