USTAVNI OKVIR ZAŠTITE OSTVARIVANJA PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM UREPUBLIICI HRVATSKOJ
U ovom članku govorit ćemo o ustavnom okviru ostvarivanja prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, zašto je on obuhvaća te kako n otječe na rokove ostvarivanja pojedinih prava za osobe s invaliditetom, s obzirom da se Ustav Republike Hrvatska smatra kao temeljni akt u Republici Hrvatskoj.
Zaštita prava osoba s invaliditetom jedno je od temeljnih pitanja suvremenog demokratskog društva. Ona ne predstavlja samo socijalno ili humanitarno pitanje, nego prije svega pitanje ljudskih prava, jednakosti i dostojanstva svakog pojedinca, pa tako i osoba s invaliditetom. U Republici Hrvatskoj pravni temelj zaštite prava osoba s invaliditetom nalazi se u Ustavu Republike Hrvatske, najvišem pravnom aktu države, ali i u međunarodnim ugovorima koji su dio unutarnjeg pravnog poretka.
Ustavni okvir određuje temeljna načela na kojima se gradi zakonodavstvo, javne politike i sudska praksa u području zaštite osoba s invaliditetom. Stoga je važno razumjeti koje ustavne odredbe jamče njihova prava, kako se one tumače i na koji način se provode kroz zakone i praksu državnih tijela.
Cilj ovog članka je približiti javnosti ustavni okvir zaštite prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, objasniti njegov sadržaj i značaj te ukazati na izazove u njegovoj primjeni.
Ustav Republike Hrvatske kao temelj zaštite
Ustav Republike Hrvatske utvrđuje temeljne vrednote ustavnog poretka, među kojima su slobode, jednakosti, nacionalne ravnopravnost, poštivanje prava čovjeka, socijalna pravda i vladavina prava. Ove vrednote predstavljaju polazišnu točku za razumijevanje položaja osoba s invaliditetom u pravnom sustavu.
Načelo jednakosti i zabrana diskriminacije . Jedno od ključnih ustavnih načela jest načelo jednakosti svih pred zakonom. Usta propisuje da su svi u Republici Hrvatskoj jednaki pred zakonom da svatko ima prava i slobode bez obzira na rasu, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, obrazovanje, društveni položaj ili druge osobine.
Iako se invaliditet ne navodi strogo u svakom članku Ustava, on nedvojbeno spada u kategoriju „ drugih osobina“. Ustavna zabrana diskriminacije time obuhvaća i zabranu diskriminacije na temelju invaliditeta. Ova odredba ima izravan učinak i obvezuje sva državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te prava osoba s javnim ovlastima.
Načelo jednakosti ne znači samo formalnu jednakost, odnosno jednaku primjenu zakona za sve, već i materijalnu jednakost. U praksi to znači da je dopušteno – pa i nužno – uvesti posebne mjere radi uklanjanja stvarnih nejednakosti s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju. Takve mjere ne predstavljaju diskriminaciju, već
legitimnu ustavnu politiku koja je usmjerena na postizanju stvarne ravnopravnosti osoba s invaliditetom.
Posebna zaštita osoba s invaliditetom
Ustav Republike Hrvatske izrijekom propisuje da država treba posvećivati osobama s invaliditetom i njihovom uključivanju u društveni život. Ova odredba ima snažan normativni značaj: ona ne predstavlja samo deklaraciju, već ustavnu obvezu države da aktivno djeluje. Pojam „ osobita skrb“ podrazumijeva:
1. osiguravanje pristupa obrazovanju
2. poticanje zapošljavanja i profesionalne rehabilitacije
3. pristupačnost javnih prostora i usluga
4. dostupnost zdravstvene zaštite i socijalnih usluga
5. uklanjanje arhitektonskih i komunikacijskih barijera.
Time Ustav postavlja temelj za donošenje zakona i politika koje su usmjerene na položaju osoba s invaliditetom.
Socijalna država i pravo na socijalnu sigurnost
Republika Hrvatska definirana je kao socijalna država.
Ovo sustavno određenje ima izravan utjecaj na položaj osoba s invaliditetom. Pojam socijalne države podrazumijeva obvezu države da osigura minimalne uvjete za dostojanstven život svim građanima, osobito onima kojima iz objektivnih okolnosti, poput invaliditeta, nisu u mogućnosti samostalno svoje prihode ili ravnopravno sudjelovati na tržištu rada.
U tom kontekstu važna su sljedeća jamstva:
1. prava na socijalnu sigurnost 2. prava na zdravstvenu zaštitu 3. prava na rad i slobodu rada 4. prava na obrazovanje
Za osobe s invaliditetom ova prava često zahtijevaju prilagodbu sustava – primjerice razumnu prilagodbu radnog mjesta, individualizirane obrazovne programe ili specifične oblike zdravstvene i rehabilitacijske skrbi.
Međunarodni pravni okvir kao dio ustavnog poretka
Posebnu važnost u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom ima činjenica da su međunarodni ugovori koji su ratificirani i objedinjeni u dio unutarnjeg pravnog poretka . Republike Hrvatske te imaju pravnu snagu iznad samih zakona. Ključni dokument u ovom području je Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom koju je Republika Hrvatska ratificirala. Ova konvencija predstavlja prekretnicu jer invaliditet promatra kroz prizmu ljudskih prava, a ne isključivo iz medicinskog i socijalnog modela. Spomenuta konvencija obvezuje Republiku Hrvatsku na:
1. zabranu diskriminacije
2. osiguravanje pristupačnosti 3. poštivanje autonomije i samostalnog života 4. uključivanje osoba s invaliditetom u sve sfere društva 5. zaštitu od nasilja i zlostavljanja6. sudjelovanje u političkom i javnom životu.
S obzirom na njezin pravni status, sudovi i druga tijela dužni su tumačiti zakonodavstvo u skladu s Konvencijom.
Ustavni sud i sudska zaštita Ustavni sud Republike Hrvatske ima ključnu ulogu u zaštiti ustavnih prava. Svaka osoba koja smatra da su joj povrijeđena ustavna prava, može nakon iscrpljivanja redovitih pravnih sredstava podnijeti i ustavnu tužbu.
U kontekst prava osoba s invaliditetom, Ustavni sud može ispitivati:
1. ustavnost zakona i drugih propisa 2. pojedinačne odluke tijela javne vlasti 3. povrede načela jednakosti i zabrane diskriminacije
Sudska praksa dodatno konkretizira ustavne norme i osigurava njihovu učinkovitu primjenu.
Izazovi u provedbi ustavnih jamstava Iako je ustavni okvir relativno razvijen i usklađen s međunarodnim standardima izazovi se javljaju u provedbi. Najčešći problemi uključuju:
1. nedovoljnu pristupačnost javnih prostora 2. administrativne prepreke u ostvarivanju prava 3. sporost samih postupaka 4. nedostatnu koordinaciju između različitih institucija
Sudska praksa dodatno konkretizira ustavne norme i osigurava njihovu učinkovitu primjenu.
Izazovi u provedbi ustavnih jamstava Iako je ustavni okvir relativno razvijen i usklađen s međunarodnim standardima izazovi se javljaju u provedbi.
Najčešći problemi uključuju:
1. nedovoljnu pristupačnost javnih prostora 2. administrativne prepreke u ostvarivanju prava 3. sporost samih postupaka 4. nedostatnu koordinaciju između različitih institucija 5. neujednačenu primjenu propisa na lokalnoj razini
Ustavna jamstva sama po sebi nisu dovoljna ako se ne osigura njihova dosljedna i učinkovita primjena u svakodnevnom životu.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da ustavni okvir zaštite prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj postavlja čvrste temelje za ostvarivanje društvene jednakosti, dostojanstva i socijalne uključenosti. Načelo jednakosti, zabrana diskriminacije, posebna ustavna zaštita te uključenost međunarodnih standarda čine sustav koji je normativno usklađen s modernim pristupom ljudskim pravima.
Međutim, stvarna vrijednost ustavnih odredbi mjeri se njihovom kvalitetnom primjenom u praksi. Izazov ne leži toliko u nedostatku normi, koliko u potrebi za njihovim dosljednim provođenjem, osiguravanju resursa i jačanju svijesti o pravima osoba s invaliditetom.
Zaštita prava osoba s invaliditetom nije samo pitanje pravne regulative – ona jepokazatelj razine demokratske zrelosti društva. Ustav daje okvir, ali je odgovornost
svih institucija i cijele zajednice da taj okvir ispuni stvarnim sadržajem i omogućiosobama s invaliditetom punu i ravnopravnu participaciju u društvu.