UKLJUČIVANJE REPUBLIKE HRVATSKE U ORGANIZACIJU USTANOVA ZAORGANIZIRANO STANOVANJE OSOBA S INVALIDITETOM UZ STRUČNU PODRŠKU

U ovom članku govorit ćemo o važnosti uključivanja Republike Hrvatske u organizaciju i izgradnju ustanova za organizirano stanovanje za osobe s invaliditetom uz kvalitetnu stručnu podršku, jer je to jedan načina na koji osobe s invaliditetom mogu nastaviti svoj život u skladu sa svojim mogućnostima.

U posljednjih nekoliko godina Republika Hrvatska sve intenzivnije radi na usklađivanju svojih socijalnih politika s europskim standardima, osobito u području skrbi i podrške osobama s invaliditetom. Jedno od najvažnijih područja tih promjena jest proces deinstitucionalizacije - prelaska s tradicionalnog modela skrbi u velikim ustanovama prema modelu organiziranog stanovanja uz stručnu podršku u zajednici. Cilj takvog pristupa jest omogućiti osobama s invaliditetom što samostalniji, dostojanstveniji i kvalitetniji život u okruženju koje potiče njihovu socijalnu uključenost, neovisnost i osobni razvoj.

Od institucionalne skrbi prema životu u zajednici

Dugo vremena u Hrvatskoj je prevladavao model skrbi koji je podrazumijeva smještaj osoba s invaliditetom u velike ustanove – domove i centre, gdje su korisnici živjeli odvojeni od šire zajednice. Takav pristup iako često vođen brigom i željom za sigurnošću u praksi zna dovesti do izolacije i gubitka osobne autonomije. U skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda, koju je Republika Hrvatska ratificirala 2007. godine, država se obvezala postupno je razvijala modele koji omogućavaju osobama s invaliditetom život u zajednici na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Organizirano stanovanje uz stručnu podršku – što to zapravo znači?

Model organiziranog stanovanja podrazumijeva da osobe s invaliditetom žive umanjim skupinama ili samostalno, u ustanovama ili kućama u lokalnoj zajednici ,umjesto u velikim ustanovama. Ključ uspjeha tog modela jest stručna podrška, koja se prilagođava individualnim potrebama svake osobe. Navedena vrsta podrške može uključivati pomoć u vođenju kućanstva, organizaciji vlastitog slobodnog vremena, uključivanju u obrazovanje ili zapošljavanje, ali i psihosocijalnu podršku u vlastitom svakodnevnom funkcioniranju. Njezin cilj nije stvoriti „ min – institucije“, već omogućiti stvarni osjećaj doma i pripadnosti u zajednici.

Uloga Republike Hrvatske i institucija u procesu uključivanja

U posljednjih desetak godina Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike u suradnji s lokalnim samoupravama i udrugama civilnog društva, aktivno radi na razvoju mreže usluga organiziranog stanovanja. Kroz projekte financirane iz Europskog socijalnog fonda i Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, provode se aktivnosti deinstitucionalizacije, edukacije stručnih radnika, adaptacije prostora te osiguravanja kvalitetne podrške korisnicima.

Brojne ustanove socijalne skrbi i udruge već su uspješno razvile modele organiziranog stanovanja u različitim dijelovima Hrvatske – kao što su Zagreb, Osijek, Split, Rijeka, Zadar i Krapina. Ovi primjeri gradova pokazuju da uz sustavnu podršku, edukaciju i interdisciplinarni pristup, osobe s invaliditetom mogu živjeti kvalitetno, neovisno i aktivno uključene u društvo.

Izazovi i budući koraci

Unatoč pozitivnim pomacima, Republika Hrvatska se suočava s nizom izazova: nedostatkom adekvatnih prostora, manjkom stručnog kadra, ali i potrebom za daljnjim senzibiliziranjem javnosti. Ključno je nastaviti ulagati u edukaciju stručnjaka, razvoj lokalnih mreža podrške, te podizanje svijesti o pravima, mogućnostima i potencijalima osoba s invaliditetom. Posebnu ulogu u tome imaju jedinice lokalne samouprave koje trebaju prepoznati važnost uključivanja u ovaj proces – kroz osiguravanje stanova, financijsku podršku te povezivanje s organizacijama i udrugama civilnog društva te volonterima.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da uključivanje Republike Hrvatske u organizaciju ustanova i razvoj modela organiziranog stanovanja uz stručnu podršku predstavlja važan iskorak prema humanijem, pravednijem i inkluzivnijem društvu. Takav pristup ne donosi samo bolju kvalitetu života osobama s invaliditetom, već doprinosi i jačanju zajednice u cjelini – jer društvo koje poštuje različitosti i svakome omogućuje dostojanstven život jest društvo koje napreduje.

Deinstitunalizacija nije samo tehnička reforma, već se smatra promjenom svijesti –odnosno korakom prema društvu u kojem svaka osoba, bez obzira na vlastite sposobnosti, ima pravo živjeti slobodno, sigurno i s podrškom koja joj je potrebna.