UKLJUČIVANJE OSOBA S INVALIDITETOM U SVE SEGMENTE DRUŠTVENOG ŽIVOTA: UTJECAJ PREDRASUDA DRUŠTVA I LOKALNE ZAJEDNICE NA VEĆU UKLJUČIVOST OSOBA S INVALIDITETOM

U ovom članku govorit ćemo o problemu uključivanja osoba s invaliditetom u sve segmente društvenog života te o utjecaju predrasuda društva i lokalne zajednice na njihovu uključivost i bolju kvalitetu njihova života.

U modernom demokratskom društvu jedan od najvažnijih pokazatelja razvijenosti jest razina uključenosti svih svojih članova, bez obzira na njihove karakteristike ,zdravstveno stanje ili životne okolnosti. Iako se u posljednje vrijeme često ističe važnost jednakih mogućnosti i pristupa, osobe s invaliditetom i dalje se suočavaju s brojnim vrstama barijera – neovisno o tome jesu li one vidljive ili nevidljive. Jedna od najčešćih barijera je često isticanje društvenih predrasuda koje proizlaze iz stvarne potrebe i nedovoljne needuciranosti i nepoznavanja stvarnih potreba i potencijala osoba s invaliditetom.

Upravo te predrasude koje se prenose kroz generacije i manifestiraju na razini čitavog društva, a potom i na razini lokalne zajednice pa i na višim razinama  ,značajno određuju kvalitetu svakodnevnog života osoba s invaliditetom.         One utječu na njihovo obrazovanje, zapošljavanje, pristup javnim uslugama, društvenu uključenost, kulturni i sportski život, ali i na njihove osobne osjećaje  vrijednosti, samostalnosti i pripadnosti.

Ovim člankom analizirat ćemo zašto predrasude društva, lokalne zajednice pa nakraju i države imaju toliko snažan utjecaj, te kako njihovo prevladavanje može otvoriti put prema pravednijem, inkluzivnijem i humanijem društvu.

Kako nastaju predrasude o osobama s invaliditetom  ?Predrasude rijetko nastaju izravnim iskustvom.                      One su najčešće rezultat ne informiranosti, straha od nepoznatog i dugo usađenih društvenih obrazaca. Tradicionalni modeli gledanja na invaliditet – koji osobu s invaliditetom prikazuju kao pasivnu, ovisnu ili manje sposobnu – izgradili su okvir u kojem se invaliditet promatra kao problem pojedinca, a ne kao izazov društva koje treba stvoriti uvjete jednakog sudjelovanja za sve sudionike društva, pa tako i osobe s invaliditetom. Dva su ključna izvora iz kojih nastaju predrasude:

1. nedovoljno znanje i izloženost: ako ljudi rijetko imaju priliku surađivati, raditi ili živjeti s osobama s invaliditetom, formiraju vlastita mišljenja na  temelju pretpostavki, a ne na temelju vlastitog iskustva.

2. kulturalni i povijesni stereotipi odnosno predrasude: u brojnim kulturama invaliditet se tematski veže uz nemoć, nesposobnost ili sažaljenje, što dovodi do izrazito ograničavajućih očekivanja.

Utjecaj predrasuda društva na uključivanje osoba s invaliditetom

1. ograničene prilike za obrazovanje i zapošljavanje Predrasude često dovode do podcjenjivanja sposobnosti osoba s invaliditetom. Poslodavci, primjerice, nerijetko vjeruju da će osobe s invaliditetom biti manje produktivne ili da će njihovo zapošljavanje zahtijevati visoke troškove prilagodbe radnog mjesta. Takve predrasude odvode kvalificirane i motivirane osobe s invaliditetom u nezaposlenost ili podzaposlenost, unatoč tome što mnoga radna mjesta ne zahtijevaju nikakve posebne vrste prilagodbe. Slično vrijedi i za obrazovanje – ako društvo ne vjeruje u potencijale djece i mladih s invaliditetom, manja je vjerojatnost da će im se omogućiti odgovarajući programi, asistencija ili podrška potrebna za njihov razvoj.

2. niska razina fizičke i komunikacijske pristupačnosti Predrasude često rezultiraju i manjkom političke volje.       Ako se invaliditet promatra kao marginalna tema, onda se ulaganja u pristupačnost – poput rampi, taktilnih staza, pristupačnih web – stranica ili znakovnog jezika – smatraju „ troškom“, a ne investicijom u ljudska prava i društveni razvoj. Time cijele skupine ljudi ostaju isključene iz javnih prostora, kulturnih događaja, obrazovanja ili zdravstvenih usluga. 

3. socijalna izolacija i stigmatizacija. Društvo koje na invaliditet gleda kroz prizmu samilosti ili distanciranje ne prepoznaje osobe s invaliditetom kao aktivne sudionike nego kao pasivne primatelje pomoći. To rezultira: a) manjim sudjelovanjem u društvenim aktivnostima , b) rijetkim pozivima na zajedničke događaje , c) osjećajem nepripadnosti i emocionalne izolacije, d) stigmatizacijom koja narušava vlastito samopouzdanje i mentalno zdravlje.

Kako lokalna zajednica prenosi i pojačava društvene predrasude? Lokalne zajednice ključne su u stvaranju svakodnevnih navika, aktivnosti i prostornih uvjeta u kojima ljudi žive, rade i stvaraju socijalne mreže. Ako u zajednici prevladavaju predrasude – bilo stvorene ili prikrivene one se reflektiraju :                                                                                  1. nepristupačnoj infrastrukturi                                                2. nedostatku programa podrške                                             3. slabim mogućnostima za sport, kulturu i rekreaciju            4. manjku vidljivih uzora i aktivnih članova s invaliditetom     5. nedovoljnoj suradnji lokalnih institucija s udrugama i organizacijama osoba s invaliditetom 

U manjim sredinama, gdje su socijalne mreže često čvršće i tradicionalnije, predrasude se lakše odražavaju.              

Ako zajednica nekoga vidi kao „ drugačijeg“ postoji veća vjerojatnost da ga neće uključiti u svoje aktivnosti, što osobu s invaliditetom dugoročno izbacuje s margine društvenog života.

Zašto predrasude imaju tako snažan utjecaj na kvalitetu života?

Predrasude društva i zajednice imaju višestruki učinak:      

1. utječu na politiku: odluke o proračunima, pristupačnosti, investicijama i programima podrške često se temelje na percepciji važnosti određene populacije

2. utječu na individualno ponašanje: ljudi se manje druže, rjeđe zapošljavaju i teže uključuju osobe s invaliditetom u svoje aktivnosti ako o njima imaju negativne i pogrešne predodžbe

3. utječe na samo percepciju osoba s invaliditetom: dugotrajno izlaganje stigmi može dovesti do smanjenog samopouzdanja, straha od odbacivanja i izbjegavanja društvenih situacija

4. Utječu na razinu dostupnih resursa: ako se osobe s invaliditetom ne percipiraju kao aktivni članovi zajednice, rjeđe se osiguravaju osobni asistenti, prijevoz, obrazovni programi ili prilagodbe prostora. 

Ukratko, predrasude stvaraju začarani krug: društvo pretpostavlja da osobe s invaliditetom ne mogu sudjelovati, ne stvara uvjete za njihovo sudjelovanje, a zatim njihovu smanjenu uključenost promatra kao potvrdu prvotne pretpostavke.

Put prema inkluzivnijem društvu

Razbijanje predrasuda moguće je jedino kroz sustavan, dugoročan i koordiniran pristup, a za to su ključne sljedeće mjere:

1. obrazovanje i javne kampanje o pravima i sposobnostima osoba s invaliditetom

2. uvođenje inkluzivnih školskih programa i suradnja s udrugama

3. aktivno uključivanje osoba s invaliditetom u procese donošenja odluka

4. ulaganje u pristupačnost – ne samo fizičku nego i komunikacijsku i digitalnu

5. poticanja poslodavaca i razvijanje inkluzivnih radnih okruženja

6. promicanje pozitivnih primjera i vidljivih uspješnih osoba s invaliditetom u zajednici

Iz svega navedenog možemo zaključiti da uključivanje osoba s invaliditetom nije samo civilizacijska obveza nego i ulaganje u zajednicu koja želi biti pravedna, solidarno organizirana i društveno napredna. Predrasude društva i lokalne zajednice predstavljaju možda najveću, ali ujedno i jednu od prepreka prema potpunoj participaciji osoba s invaliditetom u svakodnevnom životu. 

Njihovo prevladavanje zahtjeva znanje empatiju i spremnost na promjenu – kako u zakonodavstvu i institucijama, tako i u našim osobnim stavovima. Kada uklonimo predrasude, otvaramo put većoj uključenosti, većem sudjelovanju i većem doprinosu osoba s invaliditetom društvu u cjelini. Time ne poboljšavamo samo njihove živote, nego stvaramo i zdraviju, ravnopravniju i bogatiju zajednicu za sve nas.