POLOŽAJ OSOBA S INVALIDITTEOM U MEDIJIMA I NJIHOVO PREDSTAVLJANJE U JAVNOSTI

U ovom članku govorit ćemo o položaju  osoba s invaliditetom u medijima i važnosti njihovog kvalitetnog predstavljanja u javnosti. Zašto je važno osobama s invaliditetom omogućiti da se same medijski predstave bilo kroz uspjehe i postignuća ili da progovaraju o ostvarivanju vlastitih prava, jer bi se trebao jednako vrednovati glas osoba s invaliditetom u medijima trebao jednako vrednovati kao i osoba bez invaliditeta.

Način na koji mediji prikazuju ljude ima snažan utjecaj na to kako ih doživljava. Mediji ne prenose samo informacije – oni oblikuju stavove, stvaraju ili ruše predrasude te utječu na razinu empatije, razumijevanja i prihvaćanja. Kada govorimo o osobama s invaliditetom, ta je uloga medija još važnija, jer je riječ o skupni društva koja je i dalje često izložena stereotipima, nerazumijevanju i nevidljivosti u javnom prostoru.

U Republici Hrvatskoj osobe s invaliditetom se rijetko pojavljuju u medijima kao ravnopravni sudionici društva. Češće se prikazuju kroz prizmu sažaljenja, tragedije ili kao osobni heroji, dok se njihov svakodnevni život, kompetencije, ambicije i doprinos zajednici stavlja u drugi plan. I vrlo rijetko prikazuje u televizijskim, tiskovnim i drugim vrstama sadržaja. Takav način prezentiranja ne samo da odražava stvarnost, nego i produbljuje društvenu distancu prema osobama s invaliditetom.

Status osoba s invaliditetom u medijima 

U medijskom prostoru osobe s invaliditetom često su prisutne, ali na pogrešan način. Njihova se pojava često veže uz nekoliko ustaljenih obrazaca: humanitarne akcije, teške životne sudbine, zdravstvene probleme ili iznimna postignuća koja se predstavljaju kao „ čuda“. U oba slučaja osoba se ne prikazuje kao cjelovita osoba ličnost, nego kao objekt tuđe pažnje, sažaljenja iii divljenja. Takav pristup poznat je kao „ medicinski“ ili „ senzacionalistički“ model invaliditeta. On prvenstveno invaliditet vidi kao problem, manjak ili tragediju, a ne kao jedan od brojnih identitetskih aspekata – poput nepristupačnih zgrada, diskriminacije tržištu rada ili nedostatka podrške – fokus se prebacuje na „ teškoća“ pojedinca.

Primjerice, kada mediji pišu o osobi s invaliditetom koja je zaposlena često se koristi ton iznenađenja: „ unatoč invaliditetu radi…“, čime se implicitno poručuje da se od osoba s invaliditetom ne očekuje aktivan doprinos društvu. Time se jačaju stereotipi a ne razbijaju.

S druge strane rijetko možemo vidjeti osobe s invaliditetom kao komentatore, voditelje, stručnjake, umjetnike ili sudionike u političkim ili društvenim raspravama. Njihov glas gotovo da i nije prisutan u temama koje nisu izravno povezane s invaliditetom, iako su i oni građani, roditelji, studenti, radnici i birači.

Kako medijska slika utječe na društvo

Način na koji mediji prikazuju osobe s invaliditetom izravno utječe na to kako ih društvo tretira. Ako se osobe s invaliditetom prikazuju isključivo kao pasivni primatelji pomoći, javnost će ih doživljavati kao ovisne, slabe i nesposobne. To može dovesti do diskriminacije u zapošljavanju, obrazovanju i društvenom životu.         Također osobe s invaliditetom koje stalno gledaju takve prikaze mogu na taj način dobiti mnogo negativnih poruka o sebi. Mladi s invaliditetom posebno su osjetljivi na medijske poruke jer kroz njih stvaraju sliku o svojim vlastitim mogućnostima i vrijednosti. S druge strane, pozitivni i realistični prikazi mogu imati snažan osnažujući učinak. Kada osoba s invaliditetom vidi nekoga tko joj sliči kako uspješno radi, stvara, govori i sudjeluje u društvu, to šalje poruku da i ona sama ima pravo na vlastite ambicije, snove i vidljivost.

Jedan od najvećih problema medijskog pristupa jest to što se o osobama s invaliditetom govori često bez njih. O njihovim životima, potrebama i problemima najčešće govore stručnjaci, političari, humanitarne organizacije ili predstavnici udruga osoba s invaliditetom čiji su oni članovi, dok sami akteri odnosno osobe s invaliditetom rijetko ili uopće nemaju priliku javno tj. u medijskom prostoru (bilo na lokalnoj ili državnoj razini). 

Autentično predstavljanje znači da osoba s invaliditetom ima priliku govoriti vlastitim glasom, iz vlastite perspektive. To nije važno samo zbog točnosti informacija, nego i zbog njihova dostojanstva. Nitko ne poznaje izazove i potencijale života osoba s invaliditetom boje od onih koji ga žive i svjedoče. 

Omogućavanjem osobama s invaliditetom da se pojave u medijima kao sugovornici, novinari, kreatori sadržaja ili influenceri, ruši se barijera između „ njih“ i „ nas“. Tada postaje jasno da invaliditet nije i ne može biti prepreka nečije osobnosti, stručnosti ili kreativnosti. 

Društvene mreže u tom smislu otvaraju nove mogućnosti jer omogućuju osobama s invaliditetom da same kreiraju sadržaj, dijele svoje priče i izravno komuniciraju s javnosti, bez posrednika. Međutim, tradicionalni mediji imaju veliku odgovornost, jer oblikuju dominantni javni prostor.

Prema kvalitetnijem i pravednijem prikazivanju 

Kvalitetno prikazivanje osoba s invaliditetom ne znači ignoriranje teškoća, već njihovo stavljanje u širi društveni kontekst. Umjesto pitanja „ što ovoj osobi nedostaje“, važno je pitati „ koje prepreke društvo predstavlja“  i „ kako ih možemo ukloniti“. Mediji bi trebali: 

• koristiti jezik koji poštuje dostojanstvo osoba s invaliditetom
• izbjegavati senzacionalizam i stereotipe
• uključivati osobe s invaliditetom kao sugovornike i stručnjake
• prikazivati ih u raznim ulogama, a ne samo kroz invaliditet

Takav pristup ne koristi samo osobama s invaliditetom, već i cijelom društvu, jer potiče razvijanje kvalitetnijeg razumijevanja, solidarnosti i stvaranje tolerantnije zajednicu. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da status osoba s invaliditetom u medijima odražava širi odnos društva prema različitosti. Kada su osobe s invaliditetom prikazane isključivo kao problem, društvo ih doživljava kao teret. Kada su prikazane kao ravnopravni, kompetentni i vidljivi članovi zajednice, otvara se prostor za poštovanje, dijalog i stvarnu želju za promjenama u društvu. 

Zato je iznimno važno da mediji preuzmu odgovornost za način na koji oblikuju javnu percepciju. Još je važnije da osobama s invaliditetom omoguće da se same predstave – sa svojim talentima, mišljenjima, humorom, kritikom i kreativnošću. 

Društvo koje daje prostor svim svojim članovima da budu viđeni i saslušani postaje pravednije, bogatije i snažnije, a mediji u tome imaju ključnu ulogu.