SAMOSTALNOST KAO VAŽAN ČIMBENIK ŽIVOTA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALIDITETOM
U ovom članku osvrnut ćemo se na još jednu važnu temu kada govorimo o životu djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, a to je njihova priprema za samostalan život koja je važna za sve životne zadaće ih očekuju.
Samostalnost je jedna od temeljnih ljudskih potreba i vrijednosti. Ona ne podrazumijeva samo sposobnost da pojedinac brine o sebi, nego i mogućnost donošenja odluka, izražavanja vlastitih želja, te sudjelovanja u društvu. Kada govorimo o djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, razvoj samostalnosti postaje ključan za njihovu kvalitetu života, osjećaj dostojanstva i socijalnu uključenost. U društvima koja teže inkluziji, osnaživanje samostalnosti navedenih skupina ne smije biti iznimka, već treba postati pravilo.
Razvoj samostalnosti kod djece s teškoćama u razvoju
Razvoj djeteta temelji se na učenju kroz pokušaje i pogreške. Kod djece s teškoćama u razvoju taj proces može biti sporiji i zahtijevati dodatnu podršku, ali je jednako važan i nužan. Poticati samostalnost znači omogućiti djetetu da isprobava vještine primjerene svojoj dobi: odijevanje, hranjenje, sudjelovanje u kućanskim poslovima, donošenje manjih odluka.
Roditelji i odgojno – obrazovni djelatnici često iz straha ili pretjerane zaštite preuzimaju odrađivanje zadataka umjesto djeteta. Iako to ponekad može biti iz ljubavi, dugoročno može usporiti razvoj samostalnosti i dovesti do osjećaja nesigurnosti. Umjesto toga važno je pružiti podršku koja je prilagođena individualnim mogućnostima djeteta, postupno smanjujući pomoć na taj način dijete stječe sigurnost i vještine .
Samostalnost i osobe s invaliditetom
Za odrasle osobe s invaliditetom samostalnost znači mogućnost kontrole nad vlastitim životom – od izbora mjesta stanovanja, obrazovanja, zaposlenja, do odluke o slobodnom vremenu i društvenim odnosima. Ona je povezana i s ekonomskom neovisnošću, dostupnošću asistivne tehnologije, pristupačnim okruženjem i podrškom zajednice.
Samostalnost ne podrazumijeva nužno potpunu neovisnost u svim aspektima života. Ona se često ostvaruje uz podršku – bilo da je riječ o osobnim asistentima, obitelji ili specijaliziranim uslugama. Ključna je ravnoteža između pomoći i poštivanja prava pojedinca na izbor. Društvo koje stvara uvjete za osnaživanje samostalnosti zapravo gradi temelje inkluzije i ravnopravnosti .
Uloga zajednice i društva
Podrška razvoju samostalnosti ne odnosi se samo na obitelj i stručnjake, nego i na širu zajednicu. Inkluzivne škole, dostupni vrtići, javni prostori prilagođeni osobama sinvaliditetom, fleksibilno zapošljavanje i podrška pri zapošljavanju samo su neki odčimbenika koji doprinose razvoju i očuvanju stečene samostalnosti.
Osim fizičke dostupnosti, važna je i promjena društvenih stavova, prepoznavanje potencijala, a ne samo ograničenja, te davanje prilike djeci i odraslima da pokažu svoje sposobnosti, stvara kulturu u kojoj je samostalnost cijenjena i poticajna.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je osobna samostalnost preduvjet dostojanstvenog života, a njezin razvoj kod djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom mora biti prioritet obitelji, stručnjaka i cijelog društva. Ona ne znači odricanje od podrške, nego osiguravanje uvjeta u kojima pojedinac može donositi odluke, učiti kroz iskustvo i aktivno sudjelovanje u zajednici.