RODITELJSKO NEPRIHVAĆANJE SAMOSTALNOSTI ODRASLIH OSOBA S INVALDIITETOM STRAH RODITELJA ZA NASTAVAK ŽIVOTA NJIHOVE DJECE

U ovom članku govorit ćemo o roditeljskom neprihvaćanju samostalnosti njihove djece odnosno odraslih osoba s invaliditetom te zašto se kod njih pojavljuje strah za nastavak života njihove djece s invaliditetom i kako potaknuti roditelje da prihvate da i odrasle osobe s invaliditetom mogu voditi samostalan život u skladu s svojim mogućnostima.

Roditeljstvo je put ispunjen brigom, ljubavlju i stalnim strahom za dobrobit djeteta. Kada dijete ima invaliditet ta se briga često višestruko pojačava i ne prestaje ni onda kada dijete odraste. Mnogi roditelji odraslih osoba s invaliditetom suočavaju se s dubokim unutarnjim konfliktom: s jedne strane žele da njihovo dijete bude sretno, samostalno i uključeno u društvo, s druge strane osjećaju snažan strah da svijet nije dovoljno siguran, pravedan, ni prilagođen njihovoj djeci. Taj strah često dovodi do neprihvaćanja ili-ili odgađanja samostalnosti odraslih osoba s invaliditetom.   

 Iako je roditeljska zaštita prirodna i plemenita, ona ponekad može ograničiti razvoj, samostalnost i kvalitetu života osoba s invaliditetom.

Korijeni roditeljskog straha

Roditelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom često od samog početka prolaze kroz niz stresnih iskustava: dijagnoze, neizvjesne prognoze, borba sa sustavom, nerazumijevanje okoline i kroz razne financijske izazove. Godinama uče kako biti „ glas“ svog djeteta, kako ga štiti i izboriti se za njegova prava. U tom procesu, mnogi roditelji nažalost razvijaju duboko uvjerenje da bez njihove stalne prisutnosti njihovo dijete neće moći opstati.

Kada dijete postane odrasla osoba, društvo od njega očekuje samostalnost –zapošljavanje, stanovanje izvan roditeljskog doma, partnerske odnose i donošenje vlastitih odluka. Međutim za mnoge roditelje osoba s invaliditetom ta faza izaziva snažan strah i postavljanje mnogih pitanja kao što su: Hoće li moje dijete znati donijeti ispravne odluke? Hoće li ga netko iskoristiti? Hoće li imati dovoljnu podršku kada mene više ne bude?

Iza tog straha stoji i bolna svijest o vlastitoj smrtnosti. Mnogi roditelji priznaju da ih ne plaši samo sadašnjost, nago i jedno od čestih pitanja koje si oni sami postavljaju, a ono glasi:        „ Što će biti s mojim djetetom kad mene više ne bude“ ?

Zaštita koja može postati prepreka. Roditeljsko neprihvaćanje samostalnosti često se ne očituje kao otvorena zabrana, već kroz „ meke“ oblike kontrole kao što su:

1. donošenje odluka umjesto odrasle osobe

2. sprječavanje pokušaja zapošljavanja

3. obeshrabrivanje za ostvarivanje veze ili braka

4. inzistiranje da osoba ostane živjeti kod kuće

5. stalno naglašavanje opasnosti i mogućih neuspjeha

Roditelji često misle da time štite svoje dijete, ali poruka koju osoba s invaliditetom prima može biti: „ Ti to ne možeš“ takvo ponašanje roditelja dugoročno može dovesti do smanjenog samopouzdanja, osjećaja bespomoćnosti i ovisnosti o drugima.

Osobe s invaliditetom, kao i svi drugi „ zdravi“ ljudi, imaju potrebu za autonomijom, dostojanstvom i osjećajem da upravljaju vlastitim životom. Kada im se to pravo uskraćuje, čak i iz ljubavi, njihova kvaliteta života može biti ozbiljno narušena.

Sukob ljubavi i straha

Važno je razumjeti da većina roditelja ne sprječava samostalnost zato što ne vjeruje svojoj djeci, već zato što ne vjeruje društvu. Strah kod roditelja proizlazi iz realnih prepreka kao što su: nepristupačne institucije, nedostatak podrške u zajednici, suočavanja s diskriminacijom na tržištu rada i slaba socijalna sigurnost.

Roditelji samim time često osjećaju da ako puste kontrolu, njihovo dijete odnosno odrasla osoba s invaliditetom može ostati nezaštićeno. No prava zaštita ne znači njihovo stalno držanje za ruku, već osiguravanje uvjeta u kojima osoba može rasti, učiti iz pogrešaka i razvijati vlastite strategije     za život.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da je roditeljsko neprihvaćanje samostalnosti odraslih osoba s invaliditetom duboka ljudska reakcija na strah, nesigurnost i dugogodišnju borbu. Međutim, prava ljubav ne očituje se u trajnoj kontroli, već u podršci koja osobe s invaliditetom osnažuje.

Kako bi se taj strah smanjio, nužno je da društvo stvori sigurnije, pristupačnije i inkluzivnije okruženje u kojem će roditelji moći vjerovati da njihova djeca imaju budućnost i bez njihove stalne prisutnosti. Istovremeno, važno je osnaživati osobe s invaliditetom da preuzmu vlastiti život, donose odluke i grade svoj vlastiti životni put.

Samostalnost ne znači napuštanje – ona znači priliku za dostojanstven i ispunjen život, a to je ono što svaki roditelj, bez obzira na okolnosti, u konačnici želi za svoje dijete.