RODITELJSKO NE PRIHVAĆANJE SAMOSTALNOSTI ODRASLE DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I INVALIDITETOM

Već smo u nekoliko članaka pisali o negativnim utjecajima roditeljske ljubavi i brige za djecu s teškoćama u razvoju i invaliditetom.

Svi znamo da je obitelj prva i osnovna zajednica u kojoj dijete i mlada osoba  savladava i razvija vještine prijeko potrebne za samostalan život, kada se  radi o djeci ili osoba s invaliditetom taj put postaje još složeniji.

Prirodna briga i želja za zaštitom lako se pretvaraju u pretjeranu kontrolu. Iako roditelji vjeruju da „čine najbolje“ često se dogodi da ne prepoznaju ili ne prihvate djetetovu želju i sposobnost za samostalnost.

Strahovi umjesto ponosa

Psiholozi upozoravaju da roditelji djece s teškoćama u razvoju češće osjećaju strah od djetetove samostalnosti. Brine ih hoće li se dijete moći snaći, hoće li naići na predrasude ili doživjeti neuspjeh. Umjesto da budu ponosni na svaki korak naprijed , oni često nesvjesno koče razvoj–iz najbolje namjere da zaštite.

Ne pružajući djetetu s invaliditetom priliku za donošenje odluka i preuzimanja odgovornosti, dolazi do sljedećeg;                                                                          - Nisko samopouzdanje i osjećaj da „nije dovoljno sposobno„.                          - Ovisno o drugima i u odrasloj dobi.                                                                      - Otežano uključivanje u zajednicu i tržište rada. - Smanjenje   kvalitete života i osobnog zadovoljstva.

S druge strane brojna istraživanja pokazuju da djeca s teškoćama u razvoju i invaliditetom koja dobiju priliku za postupnu samostalnost razviju veću otpornost, društvene vještine i osjećaj dostojanstva.  

Kako roditelji mogu doprinijeti?

- Vjerovati u potencijal svog djeteta- čak i kada društvo šalje drugačije poruke.                                                                                                                       - Dati priliku za pokušaj, pa i za pogrešku – jer iz pogreške se ući.                      - Podržati male korake samostalnosti – od donošenja odluka u svakodnevici do uključivanja u širu zajednicu.                                                                              - Tražiti stručnu pomoć – od pedagoga, psihologa i udruga koje rade s djecom s teškoćama u razvoju ili osobama s invaliditetom.                                 Članak možemo zaključiti činjenicom da neprihvaćanje djetetove samostalnosti često proizlazi iz ljubavi i straha.                                                 

Djeci s teškoćama u razvoju i invaliditetom upravo je samostalnost ključna za osjećaj vrijednosti i uključenosti. Kada roditelji pruže povjerenje i podršku, ne samo da osnažuju dijete i osobu s invaliditetom već i mijenjaju društvo pokazujući da svatko uz priliku može živjeti dostojanstven i ispunjen život.