
U ovom članku govorit ćemo o tome zašto se roditelji suočavaju s raznim oblicima pritisaka u odgoju djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom i s kojim se još izazova suočavaju te zašto je važno na vrijeme reagirati i potražiti psihološku pomoć.
Roditeljstvo samo po sebi predstavlja zahtjevnu životnu ulogu, no roditelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom s dodatnim dugotrajnim i često kumulativnim psihološkim, emocionalnim i socijalnim izazovima. Ti izazovi ne proizlaze isključivo iz djetetovih razvojnih ili funkcionalnih ograničenja, već i iz načina na koji sustavi podrške, društvo i okruženje reagiraju na potrebe svake obitelji u kojoj se nalaze djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom.
Psihološki izazovi roditelja
Roditelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom prolaze kroz kompleksan emocionalni proces, koji može uključivati šok, osjećaj krivnje i strah za budućnost vlastitog djeteta. Iako mnogi s vremenom razviju snažne mehanizme prilagodbe, kronični stres nerijetko ostane prisutan. Najčešći psihološki izazovi uključuju:
Bez adekvatne stručne podrške, ovi izazovi mogu dugoročno negativno utjecati na mentalno zdravlje roditelja, ali samim time i na kvalitetu skrbi koju pružaju djetetu ili članu obitelji.
Važnost rane podrške
Rana podrška roditeljima, osobito u trenutku postavljanja dijagnoze, ima ključnu ulogu u njihovoj psihološkoj prilagodbi. Pravodobne, jasne i empatične informacije pomažu roditeljima razumjeti stanje djeteta, realne mogućnosti razvoja i dostupne oblike pomoći. Rana podrška može uključivati:
Takav pristup može smanjiti osjećaj bespomoćnosti i povećava roditeljsku kompetentnost i samopouzdanje.
Kontinuirana podrška kao temelj otpornosti
Potrebama roditelja ne prestaje važnost nakon ranog razdoblja – one se mijenjaju kao dijete raste i kako se životne okolnosti razvijaju. Kontinuirana podrška omogućuje roditeljima da se lakše mogu nositi s novim izazovima, kao što su uključivanje u obrazovni sustav, adolescencija, tranzicije u odraslu dob ili planiranje dugoročne skrbi. Sustavna i kontinuirana podrška trebala bi obuhvaćati sljedeće:
Iz svega navedenog možemo zaključiti da roditelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom nisu samo skrbnici, već su i dugoročni nositelji emocionalnog, organizacijskog i često institucionalnog tereta.
Njihovo mentalno zdravlje izravno je povezano s dobrobiti djeteta ili odrasle osobe o kojoj skrbe.
Upravo zato rana i kontinuirana podrška roditeljima nije i ne smije se smatrati kao dodatna usluga, već kao nužan preduvjet za kvalitetnu skrb, prevencije psiholoških poteškoća i izgradnje otpornijih obitelji i zajednica.