RODITELJI POD PRITISKOM – PSIHOLOŠKI IZAZOVI I VAŽNOST RANE I KONTINUIRANE PODRŠKE RODITELJIMA DJECE S TEŠKOAĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALIDITETOM
U ovom članku govorit ćemo o tome zašto se roditelji suočavaju s raznim oblicima pritisaka u odgoju djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom i s kojim se još izazova suočavaju te zašto je važno na vrijeme reagirati i potražiti psihološku pomoć.
Roditeljstvo samo po sebi predstavlja zahtjevnu životnu ulogu, no roditelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom s dodatnim dugotrajnim i često kumulativnim psihološkim, emocionalnim i socijalnim izazovima. Ti izazovi ne proizlaze isključivo iz djetetovih razvojnih ili funkcionalnih ograničenja, već i iz načina na koji sustavi podrške, društvo i okruženje reagiraju na potrebe svake obitelji u kojoj se nalaze djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom.
Psihološki izazovi roditelja
Roditelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom prolaze kroz kompleksan emocionalni proces, koji može uključivati šok, osjećaj krivnje i strah za budućnost vlastitog djeteta. Iako mnogi s vremenom razviju snažne mehanizme prilagodbe, kronični stres nerijetko ostane prisutan. Najčešći psihološki izazovi uključuju:
- kronični stres i emocionalno sagorijevanje, uzrokovanih stalnom brigom i povećanim zahtjevima u skrbi.
- anksioznost i depresivne smetnje, pojavljuju se osobito u razdobljima dijagnosticiranja, tranzicija ili pogoršanja zdravstvenog stanja djeteta.
- osjećaj izolacije, jer roditelji često imaju manje vremena i energije za društvene odnose.
- partnerski i obiteljski pritisci, budući da skrb može narušiti ravnotežu obiteljskih uloga
- financijski stres, povezan s terapijama, pomagalima i smanjenim radnim kapacitetom roditelja.
Bez adekvatne stručne podrške, ovi izazovi mogu dugoročno negativno utjecati na mentalno zdravlje roditelja, ali samim time i na kvalitetu skrbi koju pružaju djetetu ili članu obitelji.
Važnost rane podrške
Rana podrška roditeljima, osobito u trenutku postavljanja dijagnoze, ima ključnu ulogu u njihovoj psihološkoj prilagodbi. Pravodobne, jasne i empatične informacije pomažu roditeljima razumjeti stanje djeteta, realne mogućnosti razvoja i dostupne oblike pomoći. Rana podrška može uključivati:
- psihološko savjetovanje ili psihoterapiju
- edukaciju o teškoćama ili invaliditetu
- usmjeravanje prema oblicima rane intervencije i terapijama
- povezivanje s udrugama i s drugim roditeljima sa sličnim iskustvima
Takav pristup može smanjiti osjećaj bespomoćnosti i povećava roditeljsku kompetentnost i samopouzdanje.
Kontinuirana podrška kao temelj otpornosti
Potrebama roditelja ne prestaje važnost nakon ranog razdoblja – one se mijenjaju kao dijete raste i kako se životne okolnosti razvijaju. Kontinuirana podrška omogućuje roditeljima da se lakše mogu nositi s novim izazovima, kao što su uključivanje u obrazovni sustav, adolescencija, tranzicije u odraslu dob ili planiranje dugoročne skrbi. Sustavna i kontinuirana podrška trebala bi obuhvaćati sljedeće:
- dostupne fleksibilne i psihosocijalne usluge
- interdisciplinarnu suradnju stručnjaka
- usluge predaha (respite care)
- društveno uključivanje i smanjenje društvene stigmatizacije
- politike koje prepoznaju roditelje kao ključne partnere u skrbi
Iz svega navedenog možemo zaključiti da roditelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom nisu samo skrbnici, već su i dugoročni nositelji emocionalnog, organizacijskog i često institucionalnog tereta.
Njihovo mentalno zdravlje izravno je povezano s dobrobiti djeteta ili odrasle osobe o kojoj skrbe.
Upravo zato rana i kontinuirana podrška roditeljima nije i ne smije se smatrati kao dodatna usluga, već kao nužan preduvjet za kvalitetnu skrb, prevencije psiholoških poteškoća i izgradnje otpornijih obitelji i zajednica.