PROMICANJE I ZAGOVARANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM – POČETAK NJIHOVE RAVNOPRAVNOSTI U DRUŠTVU

U ovom članku govorit ćemo o promicanju i zagovaranju prava i mogućnosti osoba s invaliditetom na svim društvenim razinama, zašto je ono važno i na koje načine možemo potaknuti društvo da osobe s invaliditetom uvažava kao ravnopravne sudionike zajednice bez obzira na njihove različitosti koje ih otežavanju u njihovom svakodnevnom funkcioniranju.

Ravnopravnost osoba s invaliditetom nije samo pitanje humanosti, nego i pokazatelj stvarne zrelosti stvarne zrelosti i socijalne svijesti društva. Iako su zakoni i međunarodna konvencija poput Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda, postavili jasne temelje zaštite i jednakih mogućnosti, praksa pokazuje da put stvarne ravnopravnosti još uvijek traje. Osobe s invaliditetom često se suočavaju s nizom prepreka – od fizičkih barijera i fizičke nepristupačnosti javnih prostora, do raznih oblika društvenih predrasuda i nedostatka razumijevanja njihovih potreba. Upravo zato promicanje i zagovaranje prava osoba s invaliditetom postaje ključno – ne samo radi formalnog ostvarivanja prava, već i zbog stvaranja kulture prihvaćanja, poštovanja i uključivanja.

Što znači promicanje i zagovaranje prava osoba s invaliditetom? 

Promicanje prava osoba s invaliditetom odnosi se na informiranje, obrazovanje i senzibilizaciju javnosti o njihovim pravima, mogućnostima i sposobnostima osoba s invaliditetom, dok zagovaranje podrazumijeva aktivno djelovanje – jasno institucionalno i političko – kako bi se ta prava doista ostvarila u praksi. Zagovaranje uključuje i osnaživanje samih osoba s invaliditetom, da preuzmu aktivnu ulogu u društvu i postanu glasnici svojih prava, a ne samo njihovi korisnici.

Važnost zagovaranja na svim razinama društva

Zagovaranje osoba s invaliditetom mora biti sveobuhvatno – od lokalne do nacionalne razine, od javnih institucija do privatnog sektora, od obrazovanja do kulture.                            Na institucionalnoj razini, potrebno je osigurati da zakoni i propisi ne ostanu samo na papiru. To znači dosljedno provoditi mjere pristupačnosti, zapošljavanja i socijalne uključenosti.                                                                             Na obrazovnoj razini, zagovaranje uključuje promicanje inkluzivnog obrazovanja u kojem svako dijete, bez obzira na svoje poteškoće, ima pravo na kvalitetno školovanje uz potrebnu podršku.                                                                    Na radnom mjestu, potrebno je poticati zapošljavanje osoba s invaliditetom i razvijati svijest o njihovim potencijalu, a ne o ograničenjima.                                                                          Na razini zajednice, važno je rušiti predrasude kroz medije, kulturu, sport i svakodnevne kontakte – jer promjena svijesti počinje od susjeda, prijatelja i radnih kolega.

Uloga civilnog društva i organizacija osoba s invaliditetom 

Udruge i druge organizacije osoba s invaliditetom imaju neprocjenjivu ulogu u zagovaranju i promicanju njihovih prava. One su posrednici između svakog pojedinca i institucija, pružaju podršku, informiraju ih o njihovim pravima, te ukazuju na nepravilnosti u sustavu Njihova snaga leži u zajedništvu i javnom djelovanju – kroz organizaciju raznih oblika kampanja, okruglih stolova i javnih rasprava. Kroz takve aktivnosti gradi se most razumijevanja između osoba s invaliditetom i ostatka društva. 

Mediji i javni diskurs kao alat promjene

Mediji imaju ogromnu moć u oblikovanju percepcije javnosti. Način na koji se govori o osobama s invaliditetom u javnost vrlo često određuje koliko će ih društvo doživjeti ravnopravnima. Umjesto da se osobe s invaliditetom kroz prizmu sažaljenja ili „heroizma unatoč njihovu invaliditetu“, mediji trebaju naglašavati njihovu stručnost, doprinos i ravnopravno sudjelovanje u društvenom životu. 

Promicanje jednakih mogućnosti – temelj društva bez predrasuda 

Ravnopravnost ne znači da svi imaju iste uvjete, već da svatko ima jednake prilike da ostvari svoj puni potencijal.      To znači prilagoditi okruženje, sustave i svoje stavove kako bi osobe s invaliditetom mogle ravnopravno sudjelovati u društvenom životu zajednice. Društvo bez predrasuda gradi se kada svi građani razumiju da različitost nije slabost nego bogatstvo zajednice. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da zagovaranje i promicanje prava osoba s invaliditetom nije jednokratan čin, nego se smatra stalnim procesom koji zahtjeva suradnju svih – države, institucija, medija, civilnog sektora i samih građana. Tek kada osobe s invaliditetom budu imale jednaku mogućnost izbora, pristupa, zapošljavanja i sudjelovanja u društvenom životu, moći ćemo reći da smo postigli istinsku ravnopravnost. Svaki pojedinac, svojim ponašanjem i stavom, može doprinijeti toj promjeni – jer ravnopravno društvo počinje upravo promjenom svijesti. U društvu bez predrasuda, svatko ima priliku biti ono što jest – i to bez ograničenja.