PREDRASUDE U OBRAZOVANJU DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALIDIETTOM – TRAJNI IZAZOV RAZUMIJEVA I UKLJUČIVANJA U OBRAZOVNI SUSTAV

U ovom članku govorit ćemo o predrasudama prema djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom koje su prisutne za vrijeme osnovnoškolskog obrazovanja srednjoškolskog obrazovanja i studiranja, te kako iste smanjiti i spriječiti.

Obrazovanje djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom trebalo bi biti temelj svakog društva – prostor u kojem svako dijete i svaka osoba, bez obzira na svoje mogućnosti ili teškoće, dobiva priliku razviti svoj puni potencijal. Ipak brojna istraživanja i životna iskustva roditelja, učenika i studenata ukazuju da su djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom i dalje izloženi dubokim i postojanim predrasudama koje utječu na njihov obrazovni put u Hrvatskoj. Unatoč zakonskom okviru koji jasno zagovara inkluzivno obrazovanje, predrasude, nerazumijevanje i pogrešne pretpostavke često oblikuju iskustva od najranijih školskih dana pa sve do visokog obrazovanja.

Ovaj članak donosi primjere najčešćih predrasuda u osnovnoškolskom, srednjoškolskom i visokoškolskom obrazovanju, prikazuje kako one utječu na učenike i studente s invaliditetom te zašto je borba protiv njih ključan korak prema stvaranju društva u kojem svatko ima pravo učiti, sudjelovati i doprinositi.

Predrasude i izazovi u osnovnoškolskom obrazovanju 

Osnovna škola predstavlja mjesto gdje djeca privi put ulaze u strukturu društva, uče o različitostima i grade vlastite stavove prema drugima. Za učenike s teškoćama u razvoju ovo je razdoblje presudno, ali istovremeno i najosjetljivije.

Najčešće predrasude u učionicama  

„Djeca s teškoćama ne mogu pratiti redovni program“. Ova se predrasuda javlja među dijelom nastavnika, roditelja, pa čak i učenika. Iako je točno da dio učenika treba prilagodbe ili individualizirani pristup, pretpostavka da ne mogu sudjelovati u redovnoj nastavi često je pogrešna i ograničavajuća. Mnogi učenici uz podršku asistenata u nastavi, prilagođene metode i razumijevanje okoline postižu iznimne rezultate.

 „ Djeca s teškoćama u razvoju ometaju nastavu“. Učitelji ponekad osjećaju da inkluzija znači dodatni teret, a neki roditelji da će prisutnost djece s teškoćama „ usporiti“ razred. Ovakvim tvrdnjama propušta se razumjeti da inkluzivni razredi dugoročno potiču empatiju, toleranciju i socijalne vještine kod sve djece te da razredi postaju bogatiji i raznovrsniji.

„ Nepotrebno je ulagati u u njihovo obrazovanje jer neće biti konkurentni na tržištu rada“. Ovo je jedna od najštetnijih predrasuda. Djeca se oblikuju upravo kroz očekivanja – visoka očekivanja potiču napredak, dok niska stvaraju barijere koje ih prate kroz njihov cijeli život.

Institucionalni i društveni izazovi 

Osim društvenih predrasuda, djeca s teškoćama u razvoju suočavaju se i s nizom sustavnih prepreka kao što su: 

• nedostatak stručnih suradnika (logopeda, psihologa, edukacijskih rehabilitatora)
• nedostatak ili nedovoljna edukacija o inkluzivnim metodama rada s djecom s teškoćama u razvoju
• nedovoljna dostupnost i nedostatak asistenata u nastavi
• neujednačena praksa primjena u radu s djecom s teškoćama u razvoju između škola

Kada se uz sve to doda i nerazumijevanje okoline, dijete može steći osjećaj da je „ problem“, iako problem leži u okolini koja se ne prilagođava dovoljno.

Predrasude i izazovi na fakultetima i viskom učilištima  

Prijelaz iz srednje škole u visoko obrazovanje donosi nove šanse, ali i nova ograničenja. Studenti s invaliditetom često se suočavaju s nevidljivim preprekama koje nisu zamjetne onima bez invaliditeta.

Akademske predrasude 

„ Studiji su prezahtjevni za osobe s invaliditetom“. Ova pogrešna pretpostavka često je javlja čak i prije samog upisa. Neki mladi iz okoline slušaju savjete okoline da „ odaberu nešto lakše“. Umjesto poticanja dobivaju ograničenja. „ Prilagodbe nisu potrebne jer svi studenti trebaju biti jednako ocijenjeni“. Prilagodba ne znači pogodovanje – ona označava stvara omogućavanje jednakih uvjeta za sve. Student u invalidskim kolicima ne traži prednost, već pristupačnost zgrade fakulteta, student s oštećenjem vida ne traži poseban tretman, već materijale u čitljivom formatu; student s teškoćama učenja ne traži popust, već metode ocjenjivanja koje reflektiraju njegovo stvarno znanje. „ Osobe s invaliditetom neće završiti fakultet pa nema smisla ulagati u prilagodbe“. Ovakav stav obeshrabruje studente i potiče osjećaj manje vrijednosti. U stvarnosti, mnogi studenti s invaliditetom uspješno završavaju fakultete i ostvaruju zapažene karijere.

Praktične prepreke na fakultetima  

Neke od najčešćih prepreka na fakultetima za osobe s invaliditetom su: 

• nepristupačne zgrade (stube, nedostatak dizala, neprilagođeni WC –i)
• nedostatak stručnih službi za studente s invaliditetom
• zahtjevni rokovi bez mogućnosti produženja za studente s određenim teškoćama
• otpor dijela profesora prema prilagodbama ispita ili nastave
• nedostatak asistivne tehnologije ili njezine edukacije za njezino korištenje

Ovi izazovi mogu dovesti do odustajanja od studija, ne zato što student ne može, nego zato što sustav ne nudi jednake uvjete.

Širi društveni kontekst: korijen predrasuda 

Predrasude prema osobama s invaliditetom imaju duboko ukorijenjene kulturne, povijesne i socijalne temelje. One se često prenose nesvjesno: 

• vjerovanje da invaliditet znači nesposobnost
• pretpostavka da su djeca s teškoćama u razvoju „ drugačija“ umjesto da su dio razreda kao i svi
• nedovoljna vidljivost odraslih osoba s invaliditetom u profesionalnim i akademskim ulogama
• strah od drugačijeg i nedostatak znanja o različitim vrstama invaliditeta

Kada se ovakvi stavovi preslikaju u obrazovne institucije, djeca i studenti gube ono što im je najviše potrebno – ravnopravnu priliku. Iz svega navedenog možemo zaključiti da predrasude u obrazovanju predstavljaju jednu od najvećih prepreka za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.   Premda zakoni zagovaraju jednakost, stvarnost pokazuje da nerazumijevanje, stigmatizacija i strah od različitosti i dalje oblikuju obrazovna iskustva mnogih mladih ljudi. Uklanjanje tih predrasuda nije samo zadatak škola i fakulteta. 

Potrebna je suradnja cijele zajednice: nastavnika, roditelja, studenata, institucija, donositelja odluka i medija. Inkluzivno obrazovanje nije samo tehničko pitanje prilagodbi – ono je odraz društvenih vrijednosti, stupanj našeg kolektivnog suosjećanja i dokaz da smo spremni omogućiti svima da doprinesu svojim znanjima i talentima. 

Samo kada prestanemo djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom promatrati kroz njihove teškoće, a počnemo kroz njihove mogućnosti, moći ćemo reći da smo kao društvo doista napredovali.