PREDRASUDE PRILIKOM ZAPOŠLJAVANJA OSOBA S INVALIDIETTOM – TRAJNI IZAZOV RAZUMIJEVANJA I UKLJUČIVANJA NA TRŽIŠTE RADA

U ovom članku govorit ćemo o razlozima predrasuda do kojih dolazi prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom na tržište rada i zašto se iste ističu kao jedan od problema prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom i uključivanja na tržište rada.

Zapošljavanje osoba s invaliditetom jedno je od ključnih pitanja socijalne uključenosti i jednakih mogućnosti u suvremenom društvu. Iako su u posljednje vrijeme doneseni brojni zakoni, strategije i mjere kojima se potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom, predrasude i dalje predstavljaju značajnu prepreku u njihovom uključivanju na tržište rada. Te predrasude često nisu rezultat loše namjere, već nedostatka znanja ,iskustva i razumijevanja stvarnih mogućn0osti osoba s invaliditetom. Posljedica je da mnogi sposobni, motivirani i obrazovani pojedinci ostaju izvan svijeta rada, što predstavlja gubitak ne samo za njih same, već i za društvo u cjelini.

Predrasude kao temelj problema

Predrasude prema osobama s invaliditetom duboko su ukorijenjene u društvenim stavovima i stereotipima. One su često temeljene na pretpostavci da invaliditet automatski znači smanjenu radnu sposobnost, nižu edukativnost ili nemogućnost prilagodbe radnom okruženju. Takvi stavovi zanemaruju činjenicu da invaliditet nije jednostavno iskustvo, te da se sposobnosti, znanja i vještine osoba s invaliditetom značajno razlikuju od pojedinca do pojedinca.

Jedna od čestih predrasuda je strah poslodavca od povećanih troškova. Mnogi smatraju da će zapošljavanje osobe s invaliditetom zahtijevati skupe prilagodbe radnog mjesta, dodatno vrijeme ili posebne uvjete rada. U praksi same prilagodbe su često minimalne, jednokratne i financijski znatno manje zahtjevne nego što se pretpostavlja, a u mnogim slučajevima uopće nisu potrebne. Ipak, percepcija visokih troškova i administrativnih opterećenja odvraća dio poslodavaca da pruži priliku osobi s invaliditetom,

Druga važna predrasuda odnosi se na pretpostavku da će osobe s invaliditetom češće izbivati s posla zbog zdravstvenih razloga ili da neće moći pratiti radni tempo. Ovakva generalizacija zanemaruje individualne okolnosti i često nije utemeljena na stvarnim podacima. Brojna istraživanja pokazuju da su osobe s invaliditetom često izrazito motivirani i lojalni radnici, s visokom razinom odgovornosti i predanosti poslu.

Nedostatak informacija i iskustva

Jedan od ključnih razloga opstanka predrasuda jest nedostatak izravnog kontakta i iskustva. Poslodavci koji nikada nisu zapošljavali osobe s invaliditetom češće se oslanjaju na pretpostavke i strahove, umjesto na provjerene informacije. Također mnogi nisu dovoljno upoznati s pravom na potpore koje mogu ostvariti, poput subvencija, savjetodavne pomoći ili stručne podrške prilikom prilagodbe radnog mjesta.

Sustav obrazovanja i profesionalnog usmjeravanja također igra važnu ulogu. Osobe s invaliditetom nerijetko se s nižim očekivanjima okoline već tijekom školovanja, što može utjecati na njihov obrazovni put i kasnije zapošljavanje.   Time se stvara začarani krug u kojem predrasude ograničavaju mogućnosti, a ograničene mogućnosti dodatno hrane predrasude.

Društvene i organizacijske barijere

Osim stavova, prepreke uključuju fizičke i komunikacijske te organizacijske barijere. Nepristupačni prostori, nedostatak prilagođenih informacija ili nejasne informacije o radnim uvjetima mogu otežati uključivanje osoba s invaliditetom čak i kad postoji volja za zapošljavanjem. Umjesto prilagodbe sustava, često se odgovornost prebacuje na pojedinca, što dodatno produbljuje osjećaj isključenosti.

Važno je naglasiti da inkluzija ne znači snižavanje kriterija ili privilegiranje, već stvaranje uvjeta u kojima svaka osoba ima priliku pokazati svoje sposobnosti. Raznolikost na radnom mjestu, uključujući i zapošljavanje osoba s invaliditetom, doprinosi kreativnosti, boljoj radnoj klimi i društveno odgovornom poslovanju.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da predrasude prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom su i dalje jedan od najvećih izazova na putu prema stvarno prilagođenom tržištu rada. One proizlaze iz neznanja, straha od nepoznatog i dugogodišnjih stereotipa koji ne odražavaju stvarne mogućnosti i potencijale navedene skupine društva. Njihovo prevladavanje zahtjeva zajednički napor – od edukacije poslodavaca i javnosti, preko jačanja institucionalne podrške, do promjene društvenih stavova.

Uključivanje osoba s invaliditetom u svijet rada nije samo pitanje zakonske obveze ili socijalne osjetljivosti, već se smatra pitanjem pravednosti, jednakih prilika i pametnog i ujednačenog korištenja ljudskih resursa. Društvo koje prepoznaje i vrednuje sposobnosti svih svojih članova, bez obzira na invaliditet, gradi temelje odvažnog i solidarnog razvoja.