POZNAVANJE ZAKONA I PROPISA OD STRANE DRŽAVNIH SLUŽBENIKA – PRVIKORAK ZA KVALITETNO INFORMIRANJE I OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM
U ovom članku govorit ćemo o važnosti poznavanja zakona i drugih propisa odstrane državnih službenika i drugih institucija koje sudjeluju u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom, te koliko je isto važno za njihov kvalitetan rad.
Osobe s invaliditetom čine značajan dio društva i imaju pravo na punu uključenost u sve aspekte života – obrazovanje, zapošljavanje zdravstvenu skrb, socijalne usluge ,pristup informacijama i sudjelovanje u javnom životu. Ta prava nisu tek moralna obveza društva, nego su jasno definirana zakonima, pravilnicima, Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom i drugim zakonima i pravilnicima koje je Republika Hrvatska usvojila. Unatoč tome, u praksi se nažalost u praksi se i dalje često susreće u situacije u kojima osobe s invaliditetom ne dobivaju točne informacije, nailaze na administrativne prepreke ili su prisiljene same „ loviti“ svoja prava, jer službenici koji bi trebali s njima raditi nisu dovoljno upoznati s važećim propisima.
Poznavanje zakona i drugih propisa od strane državnih službenika i djelatnika u javnim institucijama nije samo pitanje profesionalnosti, nego se smatra kao temeljni preduvjet za kvalitetno informiranje građana, pravilno postupanje i ostvarivanje jednakih mogućnosti za sve. Kada službenici imaju jasno razumijevanje zakonskih okvira koji se odnosi na osobe s invaliditetom, mogu pružiti pravodobne i točne informacije, spriječiti diskriminaciju, smanjiti frustracije korisnika te izgraditi povjerenje između građama i institucija koje je vrlo često narušeno zbog sporosti sustava.
Ovim člankom približit ćemo Vam zašto je iznimno važno da državni službenici i svi drugi koji rade s osobama s invaliditetom moraju dobro poznavati zakone i propise ,kako to utječe na svakodnevni život osoba s invaliditetom te koje su koristi društva u cjelini kada se zakoni dosljedno i stručno primjenjuju.
Prava osoba s invaliditetom kao zakonska obveza, a ne dobra volja
U suvremenim demokratskim društvima prava osoba s invaliditetom nisu stvar dobre volje pojedinca ili institucija, već zakonska obveza. Republika Hrvatska potpisnica je Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, čime se je obvezala osigurati punu ravnopravnost, pristupačnost i zaštitu od diskriminacije. Osim međunarodnih dokumenata, postoji čitav niz domaćih zakona i podzakonskih akata koji reguliraju prava osoba s invaliditetom – od Zakona o socijalnoj skrbi, Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Zakona o mirovinskom osiguranju, Zakona o osobnoj asistenciji do propisa o pristupačnim građevinama, javnog prijevoza i digitalnih usluga.
Međutim, svaki zakon sam po sebi ne znači mnogo ako ga oni koji ga trebaju provoditi ne poznaju ili ga pogrešno tumače. U takvim situacijama osobe s invaliditetom mogu ostati bez svojih prava koja im pripadaju ili se mogu naći u dugotrajnim administrativnim postupcima, što dodatno opterećuje njihov život i stvara osjećaj nepravde. Upravo zato je nužno da državni službenici imaju jasno
razumijevanje ne samo osnovnih zakona, nego i raznih pravilnika, uputa i procedura koje se odnose na njihovo određeno područje rada.
Uloga državnih službenika kao prvog kontakta s građanima.
Državni službenici često su prva točka kontakta između osobe s invaliditetom i sustava. Bilo da se radi o Zavodu za socijalnu skrb, Zavodu za zapošljavanje ,zdravstvenoj ustanovi, lokalnoj samoupravi ili nekoj drugoj instituciji, upravo službenici svojim znanjem i pristupom mogu uvelike olakšati ili otežati ostvarivanje prava. Kada službenik poznaje relevantne propise, on može korisniku jasno objasniti koja prava ima, koju dokumentaciju treba prikupiti, kojim putem podnijeti određeni zahtjevi koliko otprilike traje postupak za ostvarivanje pojedinog prava. Time se smanjuje neizvjesnost, stres i mogućnost pogrešaka. S druge strane, ako službenik nije upoznat s propisima ili ako daje netočne informacije, korisnik može biti odbijen, upućen na krivi postupak ili biti obeshrabren da uopće pokuša ostvariti svoja prava.
Takve situacije nisu samo individualni problem, nego i pokazatelj slabosti sustava. One dovode do nepovjerenja u institucije, mogućeg povećanog broja žalbi i sudskih postupaka te dodatnih troškova za državu. Sve to moglo bi se izbjeći sustavnim ulaganjem u edukaciju službenika i osiguravanjem da svi imaju pristup ažurnim informacijama.
Posljedice nepoznavanja zakona i propisa
Nepoznavanje zakona i propisa može imati ozbiljne posljedice za osobe s invaliditetom. Prije svega, ono može dovesti do uskraćivanja, primjerice na inkluzivni dodatak, osobnu asistenciju, prilagodbu radnog mjesta, ortopedska pomagala ili određene zdravstvene usluge. U takvim slučajevima osoba često mora prolaziti kroz dugotrajne žalbene postupke dokazala da joj određeno pravo pripada, što samim time dodatno iscrpljuje i psihički i financijski. Osim toga, nepoznavanje propisa može dovesti do nejednakog postupanja prema korisnicima. Dvije osobe u sličnoj situaciji mogu dobiti različite informacije ili odluke, ovisno o tome na kojeg su službenika u tom trenutku naišle. To samim time stvara dojam nepravde te narušava temeljno načelo jednakosti pred zakonom. Tu je i pitanje diskriminacije. Iako većina službenika nema loše namjere, neznanje ili pogrešno tumačenje propisa može rezultirati postupcima koji u praksi diskriminiraju osobe s invaliditetom. Primjerice, ako službenik nije upoznat s obvezom osiguravanja razumne prilagodbe, može odbiti za prilagođeni obrazac, dodatno vrijeme za ispunjavanje dokumentacije ili pristupačan prostor i pristup razgovoru.
Važnost kontinuirane edukacije i stručnog usavršavanja
Edukacije mogu uključivati seminare, radionice, online tečajeve i interne obuke, a posebno je važno da iste budu praktično usmjerene. To znači da službenici ne uče samo teorijske odredbe pojedinih zakona, nego i kako ih primijeniti u konkretnim situacijama. Također je korisno uključiti predstavnike udruga osoba s invaliditetom koji mogu iz prve ruke opisati s kakvim se problemima susreću u praksi.
Kontinuirana edukacija ne donosi korist samo osobama s invaliditetom, nego i samim službenicima. Ona povećava njihovu sigurnost u radu, smanjuje stres i rizik od mogućih pogrešaka te doprinosi osjećaju profesionalnog zadovoljstva. Službenik koji zna da postupa u skladu sa zakonom i da pomaže ljudima da ostvare svoja pravima veći osjećaj smisla u svom radu.
Širi društveni učinci kvalitetnog informiranja
Kada su državni službenici dobro informirani i stručno osposobljeni, koristi se ne zaustavljaju samo na individualnoj razini. Cijelo društvo ima korist od sustava koji funkcionira učinkovito, pravedno i transparentno.
Prije svega, smanjuje se broj pritužbi, žalbi i sudskih sporova, što rasterećuje pravosudni sustav i smanjuje troškove za državu. Nadalje, povećava se povjerenje građana u institucije, što je ključno za stabilnost i funkcioniranje demokratskog društva. Građani koji imaju osjećaj da ih sustav poštuje i da mogu računati na točne informacije bit će skloniji suradnji i poštivanju pravila.
Osim toga, kvalitetno informiranje i ostvarivanje prava osoba s invaliditetom doprinosi njihovoj većoj uključenosti u društvo. Kada osobe s invaliditetom imaju pristup obrazovanju, zapošljavanju i socijalnim uslugama, one mogu aktivnije sudjelovati u zajednici, doprinositi gospodarstvu i razvijati svoje potencijale. Time se smanjuje socijalna isključenost i ovisnost o pomoći, a povećava se opća razina društvene solidarnosti.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da poznavanje zakona i propisa od strane državnih službenika i drugih djelatnika koji rade s osobama s invaliditetom predstavlja temeljni preduvjet za pravedan, učinkovit i human sustav. To nije samo tehničko pitanje administracije, nego pitanje ljudskih prava, dostojanstva i jednakosti. Kada službenici imaju potrebno znanje i vještine, oni postaju most između zakona i stvarnog života, pomažući osobama s invaliditetom da ostvare svoja prava bez nepotrebnih prepreka i poniženja.
Ulaganje u edukaciju službenika, osiguravanje jasnih procedura i promicanja kulture odgovornosti i empatije donosi višestruke koristi – od veće pravne sigurnosti za osobe s invaliditetom, preko učinkovitijeg rada institucija, do jačanja povjerenja u državu i njezine mehanizme. To je ulaganje koje se dugoročno isplati ne samo financijski, nego i društveno i moralno.
U konačnici, način na koji se društvo odnosi prema osobama s invaliditetom pokazatelj je njegove zrelosti i razine humanosti. Državni službenici kao predstavnici tog društva, imaju ključnu ulogu u tome hoće li zakonska prava ostati mrtvo slovo na papiru ili postati stvarnost u životima ljudi. Zato je poznavanje zakona i propisa doista prvi, ali i najvažniji korak prema kvalitetnom informiranju i punom ostvarivanju prava osoba s invaliditetom.