PASIVNOST OSOBA S INVALIDITETOM U ZAGOVARANJU VLASTITIH PRAVA – IZAZOV KOJI USPORAVA PROMJENE

Osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj zakonski su prepoznate kao ravnopravni članovi društva s jasno definiranim pravima. Međutim, svakodnevna praksa pokazuje da se ta prava često ostvaruju sporo, djelomično ili uopće ne. Jedan od čimbenika koji dodatno usporava nužne promjene jest izražena pasivnost dijela zajednice osoba s invaliditetom u procesima javnog zagovaranja, sudjelovanja u donošenju odluka i samoorganiziranja.                                                                             O ovoj pojavi potrebno je govoriti otvoreno, ali odgovorno, uz jasno razumijevanje njezinih uzroka i posljedica.

Što znači pasivnost u kontekstu zagovaranja prava?

Pasivnost osoba s invaliditetom ne znači nezainteresiranost za vlastita prava. Ona se očituje kroz slabije uključivanje u rad udruga i inicijativa, izostanak sudjelovanja u javnim raspravama, savjetovanjima i prosvjednim aktivnostima te kroz oslanjanje na mali broj aktivnih pojedinaca koji preuzimaju najveći teret borbe.

Takvo stanje često dovodi do osjećaja da se promjene događaju „negdje drugdje“, bez stvarnog utjecaja onih kojih se najviše tiču. 

*Uzroci pasivnosti

-Dugotrajna iskustva razočaranja 

Mnoge osobe s invaliditetom godinama se obraćaju institucijama, no susreću se s administrativnim preprekama, nejasnim procedurama i izostankom konkretnih rezultata. Ponovljena negativna iskustva stvaraju uvjerenje da osobni angažman nema smisla.

-Naučena bespomoćnost 

Sustav koji često odlučuje umjesto osoba s invaliditetom, a ne u suradnji s njima, doprinosi osjećaju gubitka kontrole nad vlastitim životom i pravima.

-Zdravstvena i emocionalna iscrpljenost 

Život s invaliditetom često uključuje stalne zdravstvene izazove, terapije, administrativne obveze i financijski pritisak. U takvim okolnostima, aktivizam i zagovaranje nerijetko ostaju na margini mogućnosti.

-Strah od izlaganja i stigmatizacije 

Javno istupanje nosi rizik nerazumijevanja, osude ili dodatne stigmatizacije, što mnoge osobe odvraća od aktivnijeg sudjelovanja.

- Nedovoljna informiranost

Nedostatak jasnih, dostupnih i razumljivih informacija o pravima i mehanizmima zagovaranja dodatno otežava uključivanje.

* Posljedice dugotrajne pasivnosti

 Pasivnost ima dalekosežne posljedice: 

-sporo provođenje zakona i strategija 

-donošenje politika bez stvarnog uvida u potrebe osoba s invaliditetom 

-preopterećenje malog broja aktivnih pojedinaca i udruga 

-jačanje stereotipa o osobama s invaliditetom kao pasivnim korisnicima sustava 

-Takav začarani krug dugoročno šteti cijeloj zajednici.  

-Kako potaknuti aktivnije sudjelovanje? 

Rješenje ne leži u prozivanju, već u stvaranju uvjeta koji potiču uključivanje: 

-jačanje međusobne solidarnosti i podrške 

-poticanje manjih, realnih oblika sudjelovanja 

-osiguravanje jasnih i pristupačnih informacija 

-jačanje povjerenja kroz konkretne i vidljive promjene 

-priznavanje individualnih granica i mogućnosti Važno je naglasiti da aktivizam ne mora biti isključivo javni i glasan 

– svaki oblik sudjelovanja ima svoju vrijednost. 

Članak možemo zaključiti da  pasivnost osoba s invaliditetom u zagovaranju vlastitih prava nije uzrok problema, već posljedica dugotrajnog zanemarivanja, iscrpljenosti i nepovjerenja u sustav.  

Održive promjene moguće su tek kada se glasovi osoba s invaliditetom sustavno uključuju u procese odlučivanja i kada se pokaže da njihovo sudjelovanje donosi stvarne rezultate. 

Zagovaranje prava nije obveza pojedinaca, već zajednička odgovornost društva u cjelini.