OSOBE S INVALIDITETOM I RODITELJSTVO

U ovom članku obradit ćemo jednu vrlo važnu temu oko koje se u javnosti vrlo često lome koplja, a to je osobe s invaliditetom i roditeljstvo. Dotaknut ćemo se mnogim predrasuda s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom koje žele postati roditelji i na taj način izgraditi svoj život. 

Prvo o čemu trebaju osobe s invaliditetom razmisliti je mogu li oni biti kao par i da li će se podržavati u svim odlukama koje donose, a pogotovo o odlukama koje su važne kada govorimo o tome koliko će imati djece, jer sam odgoj djece iziskuje stres i trebaju osobe s invaliditetom koje se odluče za tako nešto razmisliti mogu li se nositi sa tim stresom koji roditeljstvo nosi sa sobom.

Ako uzmemo u obzir da roditelji koji su osobe s invaliditetom imaju riješeno stambeno pitanje i financijsku sigurnost što se smatra među prvim i najvažnijim stvarima prije nego što se dvije osobe s invaliditetom uopće odluče postati roditelji.

Kada govorimo o pomoći osobama s invaliditetom koje postaju roditelji ona podrazumijeva na prvom mjestu da obitelj bude prva kada treba pomoć pogotovo dok su djeca mala, da uskoče pričuvati malo dijete dok jednog od roditelja nema kod kuće i dok obavljaju neke stvari, ali prvo što je bitno je da oba roditelja budu tu kada je osobama s invaliditetom koje su postali roditelji podrška potrebna i da imaju dobar odnos s njima, a ne da nakon nekog vremena prestanu komunicirati ili još gore da ne žele pričuvati djecu ponajprije dok su ona manja, a u toj dobi je roditeljima osoba s invaliditetom pomoć njihove obitelji od izuzetnog značaja i ona je tada najvažnija kao i kasnije naravno.

Kada djeca postanu veća i kada polako budu mogla početi shvaćati neke stvari, roditelji koji su s nekim oblikom invaliditeta moraju početi učiti djecu kako se trebaju ponašati i da invaliditet jednog od roditelja ne trebaju doživljavati kao nešto što je loše, nego ih je potrebno naučiti kako oni mogu pomoći. Dok su djeca manja potrebno ih je naučiti na primjer ako jedan od roditelja ne vidi ili ako se nalazi u invalidskim kolicima da donese stvari roditelju koje su mu potrebne. Kada porastu i krenu u vrtić ili osnovnu školu treba ih učiti da ako ih druga djeca počnu zadirkivati oko toga što u  obitelji imaju roditelja s invaliditetom da se ne opterećuju njihovim komentarima, te da je to sasvim normalno i da su i oni ljudi samo što im je s obzirom na njihov invaliditet u nekim određenim situacijama potrebna njihova pomoć.

Još jedna stvar koja je bitna ona je vrlo važna a to je kada se u obitelji nalaze oba roditelja s invaliditetom tada se djecu treba polako učiti kako se odnositi s takvim roditeljima, ako krenu u vrtić, a pogotovo u školu da se ne trebaju bojati njih ostaviti same, a isto tako roditelji se moraju znati nositi sa svojim invaliditetom kakav god on bio i da ih njihov invaliditet ne može sprječavati u odgoju i brizi za djecu nego ih samo može u nekoj mjeri ograničiti u obavljanju njihovih obveza što je normalno s obzirom da govorimo o roditeljima koji su osobe s invaliditetom.

I zadnja, ali ne manje važno pitanje ako je oko samo jedan od roditelja s invaliditetom koja će biti njega uloga u toj obitelji? Bez obzira da li imate djecu ili ne važno je biti spreman pomoći onom drugom kada je ta pomoć potrebna, ali kada govorimo unutar obitelji one moraju biti ravnopravno raspoređene odnosno da muškarac i žene obavljaju svoje obveze obavljaju jednako, a ne da se kako se to u narodu kaže poslovi dijele na muške i ženske. Svaki dio para treba obavljati one poslove koji zna i može obaviti u skladu sa svojim mogućnostima.

Članak možemo zaključiti mišljenjem kako bi javnost u cjelini trebala pružati više podrške osobama s invaliditetom koji žele biti roditelji, a samim time znati da i osobe s invaliditetom imaju pravo naći nekoga koga istinski vole i tko će im biti podrška u svim njihovim potrebama koje će prolaziti zajedno.