ODNSI UNUTAR OBITELJI,KVALITETA ODRASTANJA I ŽIVOTA DJECE STEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALIDITETOM

U prethodnom članku naslova obitelj prva najvažnija i najvažnija zajednica za kvalitetan život djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom osvrnuli smo se na važnost utjecaja obitelji na kvalitetu života djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom od najranije dobi. Ukazali smo na nimalo manje važnu podršku šire obitelji baka, djedova i drugih članova šire i uže obitelji na kvalitetu razvoja djece i kasniji život osoba s invaliditetom.

Suočavanje sa činjenicom da dijete ima razvojne teškoće u obitelji, a posebice kod roditelja javlja se strah, tuga i bespomoćnost. Suočavanje i prihvaćanje djetetovih razvojnih teškoća svaki roditelj prihvaća na svoj način, važno je da roditelji što prije prihvate da njihove dijete ima razvojne poteškoće i na njih ne gledaju kao trajno stanje, već kao nešto što uz kvalitetnu i stručnu pomoć i podršku prevaziči.

Za kvalitetnu rehabilitaciju djeteta rano prepoznavanje smetnji i uključivanje u proces rehabilitacije svakako je važna obitelj i obiteljsko okruženje, međusoban odnos roditelja, kao i roditelja sa stručnjacima.                    

Stručnjaci i rehabilitatori veoma su važni u procesu rehabilitacije s obzirom na to da oni podučavaju roditelje kako što kvalitetnije raditi sa djetetom.          Roditelji se smatraju kao najbolji terapeut za dijete s obzirom da sa njim borave 24 sata. Rad s djecom s teškoćama u razvoju ili invaliditetom iziskuje mnogo vremena, u većini slučajeva se terapijski tretman provodi kroz igru, što roditeljima daje mogućnost provođenja terapije na djetetu zabavan način.       

S obzirom da je briga za dijete s teškoćama u razvoju iscrpljujuća to može ostaviti posljedice na roditeljski odnos ukoliko roditelji nemaju kvalitetnu podršku uže obitelji, baka i djedova. Spominjući podršku uže obitelji (baka i djedova) iz istraživanja se može vidjeti kako su oba roditeljska para uglavnom zadovoljni vlastitim roditeljima i njihovom pomoći u brizi za dijete u odnosu na roditelje supruge iii supružnika. Istraživanje je također pokazalo da 52% roditelja osjeća umjeren do visok stres dok njih 48% stres oko brige za dijete s teškoćama u razvoju i invaliditetom. Spominjući utjecaj djetetovih teškoća ili invalidnosti na partnerske odnose roditelja osvrnut ćemo se na istraživanje koje je 2021. godine proveo Edukacijsko –rehabilitacijski fakultet u kojem se vidi da je svaki četvrti partner sudionika istraživanja izrazio negativno ponašanje u smislu povišenog tona glasa, kritiziranja ili je učinio nešto što drugog roditelja smeta ili pak nije napravio (napravila).

Prema istraživanju vidljivo je da se roditelji najčešće sukobljavaju oko pravila u kući gdje jedan roditelj ima blaži pristup u odnosu na drugog, različitost pristupa u  za dijete (djecu). Podrška uže i šire obitelji roditelja djeteta s teškoćama u razvoju i invaliditetom je od velikog značaja posebice u dijelu koji roditelji zbog brige za dijete ne mogu ili ne stignu napraviti kao što je briga za kućanstvo ili briga oko mlađeg djeteta ukoliko je u obitelji. Starija ili mlađa braća djeteta s teškoćama u razvoju ili invaliditetom nikako ne bi smjela biti zapostavljena i uskraćena roditeljske brige, ljubavi i podrške kako se ne bi osjećala odbačeno i zanemareno.

Roditelji djece s teškoćama u razvoju i invaliditetom zbog složenosti brige dijete smatraju najzahtjevnijim i iscrpljujućim, na drugom ne manje važnom mjestu osjećaju nedostatak slobodnog vremena. Nedostatak slobodnog vremena ujedno narušava društveni život roditelja što nepovoljno utječe na svakog od njih, ali i njih kao roditeljski par, što se nerijetko odražava na cjelokupan obiteljski život. Društvo u cijelosti bi trebalo biti malo više osjetljivo na potrebe roditelja djece s teškoćama u razvoju i invaliditetom, ne osuđivati već pružati podršku i potporu. Osude društva dodatno narušavaju samopouzdanje roditelja zbog čega se oni teško nose sa spoznajom da imaju dijete s teškoćama u razvoju, što dodatno opterećuje roditelje .                   

Svaki roditelj to prihvaća na svoj način što može dovesti do sukoba, javlja se osjećaj tjeskobe  i panike i poremećaja spavanja. Sve navedeno može prouzročiti veće probleme unutar obitelji, pa i odvajanja roditelja odnosno rastave braka.

Od stotinu obitelji u kojima se rode djeca s teškoćama u razvoju u njih 70 dolazi do razvoda braka, jer se očevi u većini slučajeva ne znaju nositi s izazovima koje nosi briga i odgoj djeteta s teškoćama u razvoju iii invaliditetom s obzirom da su manje skloni tražiti podršku u takvim situacijama. Nerijetko su razvodi roditelja djece s teškoćama u razvoju teški, posebice kada se radi o preuzimanju brige i skrbi nad djetetom. Ovisno o ishodu razvoda braka očevi nerijetko izbjegavaju plaćanje uzdržavanja za dijete što je za majku dodatni stres, ukoliko u tim trenutcima  nema podrške ponajprije vlastite obitelji, ali i društva kroz programe roditeljske potpore i podrške može se javiti zanemarivanje ili drugi oblik kršenja dječjih prava.                        Zanemarivanje, verbalno, psihičko ili fizičko zlostavljanje djeteta općenito, a posebice djece s teškoćama u razvoju ili invaliditetom nepovoljno utječe na njihovo samopoštovanje zbog čega se u zreloj dobi mogu javiti poremećaji osobnosti.

Članak možemo zaključiti mišljenjem da je za kvalitetan rast i razvoj djece s teškoćama u razvoju ili invaliditetom od velikog značaja kvalitetna obiteljska okolina kao i suradnja cijele obitelji sa timom liječnika, rehabilitatora, socijalnih radnika i drugih stručnjaka i društva općenito.

Spomenuto istraživanje možete pronaći ovdje: centar.erf.unizg.hr/wp-content/¸uploads/2021¸/10/partnerski-odnosi-roditelja-djece-s-teškoćama-u-razvoju.pdf .