NEDOSTATAK SUOSJEĆANJA I NEODGOVORNOST ODRASLE DJECE PREMA RODITELJIMA S INVALIDITETOM
U društvu koje se često poziva na solidarnost, humanost i brigu o obitelji, sve češće svjedočimo jednom tihom, ali bolnom fenomenu – nedostatku suosjećanja i odgovornosti odrasle djece prema roditeljima s invaliditetom. Ova tema rijetko dobiva prostor u javnosti, no njezine posljedice duboko ranjavaju ne samo pojedince nego i same temelje obiteljskih vrijednosti.
Roditelj s invaliditetom nije samo osoba koja se bori s fizičkim, senzornim ili intelektualnim preprekama – to je osoba koja je, unatoč vlastitim ograničenjima, ulažala ljubav, trud i snagu u odgoj svoje djece. Takvi roditelji često su davali više nego što su imali, ne zato što su morali, već zato što su voljeli.
Nažalost, kada djeca odrastu, ponekad izostane ono što bi trebalo doći prirodno – empatija, razumijevanje i briga. Umjesto podrške, roditelji se suočavaju s hladnoćom, nezainteresiranošću ili čak potpunim prekidom odnosa. Takvo ponašanje često proizlazi iz nerazumijevanja invaliditeta, izbjegavanja odgovornosti ili, još dublje, iz društvenih poruka koje vrijednost osobe povezuju s njezinom “produktivnošću”.
Roditelj s invaliditetom koji je nekoć bio stup djetetova djetinjstva sada postaje “teret” koji se prešućuje. U mnogim slučajevima, upravo ti roditelji ostaju sami, bez emocionalne i praktične podrške, suočeni s dodatnim izazovima – od financijskih teškoća do birokratskih prepreka.
Ovdje ne govorimo o iznimkama, nego o pojavi koja traži otvoreni razgovor. Djeca koja ne pokazuju suosjećanje prema roditelju s invaliditetom zapravo odriču jedan dio sebe – onaj koji ih je oblikovao, volio i naučio hodati kroz život. Nedostatak brige nije samo moralni problem, već i pitanje društvene odgovornosti.
Važno je podsjetiti da roditelj s invaliditetom, iako možda fizički slabiji, nije emocionalno manji. Njegova potreba nije milostinja, već poštovanje, dostojanstvo i minimalna ljudska toplina. Briga o roditelju s invaliditetom ne bi trebala biti teret, nego prirodan izraz zahvalnosti i čovječnosti.
Društvo koje potiče djecu da budu uspješna, a ne uči ih suosjećanju, zapravo gradi generacije koje ne znaju prepoznati vrijednost slabosti. Upravo je u toj “slabosti” često skrivena najveća snaga – snaga ljubavi, strpljenja i životne mudrosti.
Vrijeme je da se prestanemo praviti kako je sve u redu dok roditelji s invaliditetom žive u tišini svojih domova, zaboravljeni od onih kojima su dali najviše.
Poziv na promjenu svijesti i odnosa – u obitelji, zajednici i društvu – nije samo moralni čin, već ljudska nužnost. Suosjećanje se ne uči iz knjiga, ono se živi.Svaka odrasla osoba koja u srcu nosi zahvalnost prema onima koji su je oblikovali, zna da briga o roditelju nije obaveza nego čast. Jer gdje nema suosjećanja, tamo polako nestaje i čovjek.
A čovjek nikada ne smije prestati biti čovjek – ni prema slabijem, ni prema onome tko ga je volio bez granica.