OČUVANJE MENTALNOG ZDRAVLJA RODITELJA DJECE S TEŠKOĆAMA URAZVOJU I OSOBA S INVALIIDITETOM KAO VAŽAN UVJET ZA ŠTO KVALITETNIJI NASTAVAK ŽIVOTA

U ovom članku govorit ćemo o važnosti mentalnog zdravlja roditelja djece s teškoćama i osoba s invaliditetom s obzirom da njihovo mentalno zdravlje može utjecati na kvalitetu njihove brige o djetetu s teškoćama u razvoju ili o odrasloj osobi s invaliditetom.

Briga o djetetu s teškoćama u razvoju ili osobi s invaliditetom zahtjeva ne izmjerenu snagu, strpljenje i ljubav. Roditelji i skrbnici koji svakodnevno žive s ovim izazovima često su heroji u tišini – bore se s birokratskim sustavom, medicinskim terminima, socijalnim predrasudama i emocionalnim usponima i padovima. No iza njihove snage često se skriva dubok umor, tjeskoba, osjećaj usamljenosti i iscrpljenosti. Upravo zato očuvanje mentalnog zdravlja roditelja i skrbnika nije luksuz, već nužan preduvjet da bi mogli nastaviti voditi kvalitetan život – za sebe, ali i za osobe o kojoj brinu.

Nevidljivi teret svakodnevnice

Roditelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom vrlo često se suočavaju s višestrukim izazovima: od dijagnoze i prilagodbe na nove okolnosti, preko borbe za obrazovni sustav, do stalne brige za budućnost vlastitog djeteta, odnosno kasnije odrasle osobe s invaliditetom.   Osim fizičkog napora, tu je i emocionalni pritisak –stalna briga hoće li dijete s teškoćama u razvoju odnosno odrasla osoba s invaliditetom biti prihvaćena, hoće li jednog dana moći živjeti samostalno, što će biti jednog dana kada jednog dana njih više ne bude. Uz navedena pitanja koja si roditelji često postavljaju isto tako su prisutni osjećaji krivnje („ jesam li učinio/ la dovoljno za svoje dijete s teškoćama u razvoju odnosno odraslu osobu s invaliditetom?“) i nemoći, a sve to može dovesti do sindroma sagorijevanja (burne out-a ) i depresije

Sustav koji ne prepoznaje potrebe roditelja Iako se sve više govori o pravima osoba s invaliditetom, roditelji koji o njima brinu i dalje su često nevidljiva skupina. Sustav podrške – od socijalnih službi, zdravstvenih ustanova do obrazovanja – još uvijek je nedovoljno povezan i ne pruža dovoljnu emocionalnu ni praktičnu pomoć. Mnogi roditelji moraju birati između rada i skrbi o djetetu, što dodatno povećava osjećaj izoliranosti i nesigurnosti.

Mentalno zdravlje kao temelj otpornosti . Očuvanje mentalnog zdravlja nije samo individualna odgovornost, već se ono smatra zajedničkom društvenom brigom.         Roditelji trebaju imati pristup: 1. psihološkom savjetovanju i podršci (besplatnu i redovito dostupnu zajednici)neovisno o tome žive li većim gradovima ili manjim regionalnim naseljima odnosno općinama ili sličnim područjima                                 2. grupnoj podršci gdje mogu dijeliti vlastita iskustva i osjećaje s drugima koji prolaze kroz sličan put
3. programima edukacije o nošenju sa stresom, emocijama i tehnikama samopomoći                                                             4. mogućnostima privremenog predaha (tzv. raspite care) kako bi mogli odmoriti i obnoviti energiju . Posljednje navedena mogućnost teško se može realizirati kod onih roditelja koji koriste status roditelja njegovatelja koji nažalost nemaju pravo na odmor, jer kada bi ga i imali oni bi morali ostaviti svoju djecu s teškoćama u razvoju ili odrasle osobe s invaliditetom nekoj osobi koja će kvalitetno brinuti o njoj dok je roditelj na „ odmoru“, ali u praksi se najčešće događa da roditelji uopće ne koriste pravo na odmor, jer navedeno pravo nije sustavno provedivo u praksi. 

Kada roditelj ima podršku i kada mu se prizna briga o sebi, time se podiže kvaliteta života cijele obitelji, jer stabilan, smiren i emocionalno uravnotežen roditelj može djetetu pružiti više topline, strpljenja i sigurnosti. Snaga zajednice i važnost empatije. Okolina ima ogromnu ulogu. Jedna riječ podrške, razumijevanja ili jednostavna ponuda pomoći može napraviti razliku između iscrpljenosti i osjećaja da nismo sami. Zato je važno da svi – susjedi, kolege, škole, lokalne zajednice i institucije – razviju empatiju i solidarnost prema obiteljima koje žive s invaliditeta. Potrebno je graditi društvo koje ne gleda s predrasudama, nego s poštovanjem i razumijevanjem. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da očuvanje mentalnog zdravlja roditelja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom nije pitanje izbora uvjet opstanka i kvalitete života. Kada roditelj nije smiren i ne može kvalitetno funkcionirati cijela obitelj pati. Kada roditelji imaju podršku, i dijete napreduje. 

Upravo zato kao društvo moramo kritizirati njih i njihovu snagu i početi ulagati u sustave podrške koji će im omogućiti da dišu, da se odmore, a da se s druge strane osjećaju viđeno i sigurno. Briga o onima koji brinu – to je pravi temelj humanijeg i zdravijeg društva.