NEPOSTOJANJE KRIZNIH I HITNIH CENTARA ZA POMOĆ OSOBAMA S INVALIDITETOM
U ovom članku govorit ćemo o važnosti otvaranja kriznih centara za pomoć osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, s obzirom da takvih centara trenutno nema a potrebni su za poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom i njihovih obitelji.
Dok društvo sve češće govori o inkluziji, jednakim pravima i pristupu podršci za sve, mnoge obitelji osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj svakodnevno se suočavaju s realnošću u kojoj sustav jednostavno – ne postoji kada je najpotrebniji. U trenucima krize, bilo da se radi o naglom pogoršanju zdravstvenog stanja, psihičkom slomu člana obitelji, nasilju, iscrpljenosti skrbnika ili nepredviđenim okolnostima, osobe s invaliditetom i njihove obitelji nemaju gdje potražiti hitnu, stručnu i sveobuhvatnu pomoć. Krizni i hitni centri – koji bi trebali postojati kao osnovni stup socijalne sigurnosti – kod nas su tek ideja na papiru.
Sustav koji ne prepoznaje hitnost
Za većinu građana u kriznim i hitnim situacijama postoje jasni putevi pomoći - hitna medicinska služba, policija, zavod za socijalnu skrb, psihološka savjetovališta, no kada je riječ o osobama s invaliditetom, sustav vrlo često pokazuje rupe. Specifične potrebe osoba s invaliditetom – bile one fizičke, senzorne, intelektualne, komunikacijske ili nekog drugog oblika zahtijevaju prilagođene oblike intervencije, stručni kadar i siguran prostor, što trenutno nije sustavno osigurano. Roditelji i skrbnici često svjedoče kako, u trenutcima krize, ostaju prepušteni sami sebi. Ako dijete s teškoćama u razvoju ima snažan emocionalni ispad, ako odrasla osoba s invaliditetom doživi akutni stres ili psihički slom, ili ako obitelj jednostavno više ne može izdržati teret skrbi bez odmora – nema mjesta gdje mogu dobiti brzu ,cjelovitu i stručnu podršku.
Posljedice sustavnog propusta
Nepostojanje kriznih i hitnih centara ne znači samo manjak usluge – ono često dovodi do pogoršanja stanja osobe, do raspada obitelji, institucionalizacije, ili u najtežim slučajevima do tragedija. Bez stručne intervencije i privremenog odmora skrbnici često doživljavaju burn out, depresiju ili kroničnu iscrpljenost. S druge strane osobe s invaliditetom gube osjećaj sigurnosti i povjerenja u društvu koje bi ih trebalo štititi. Neki centri i udruge pokušavaju popuniti prazninu, kroz organizaciju psihološkog savjetovanja ili privremenog smještaja, no takve aktivnosti se većinom organiziraju kroz projekte ograničenog trajanja, bez mogućnosti stalnog financiranja i bez državnog sustava podrške.
Što bi Hrvatska mogla učiniti?
Stručnjaci upozoravaju da bi prvi korak trebao biti uspostavljanje nacionalnog protokola za krizne situacije koji uključuje osobe s invaliditetom a to znači:
1. definirati što se smatra krizom 2. odrediti tko reagira i u kojem roku 3. osigurati 24 – satni telefon podrške 4. osnovati nekoliko pilot kriznih centara u većim gradovima i malim sredinama s planom širenja mreže osim institucionalnog rješenja, važna bi bila i edukacija socijalnih radnika, policije, liječnika i hitne službe – kako bi prepoznali specifične potrebe i postupali s razumijevanjem, a ne formalno.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da nepostojanje kriznih i hitnih centara za osobe s invaliditetom i njihove obitelji nije samo pitanje socijalne politike – to je pitanje ljudskog dostojanstva. Društvo koje teži inkluziji ne može se praviti da ne vidi one koji su u najtežim trenutcima prepušteni sami sebi.
Da bi se navedeni centri mogli realizirali, važno je naglasiti da je potrebna kvalitetna državna politička volja, a ne da to bude samo u planu realizacije, kvalitetna sustavna organizacija i ulaganje u ljude – jer nijedna obitelj ne bi smjela ostati bez pomoći onda kada joj je najpotrebnija. Krizni centri nisu luksuz, nego pravo, a pravo na podršku u krizi – temeljno je ljudsko pravo.