NEOSTATAK EMPATIJE DRŽAVNIH SLUŽBENIKA I OSTALOG OSOBLJA PREMA OSOBAMA S INVALIDITETOM

U ovom članku govorit ćemo čestom problemu s kojim se osobe s invaliditetom suočavaju prilikom dolaska u bilo koju državnu ili bilo koju vrstu institucija kada moraju dobiti neki savjet ili odgovor na neko postavljeno pitanje prema službenicima u državnim institucijama ili u bilo kojoj drugoj instituciji, a to je nedostatak empatije i poštovanja prema osobama s invaliditetom, jer je upravo poštovanje državnih službenika ili bilo kojeg drugog oblika osoblja prema osobama s invaliditetom važno za bilo kakvu daljnju komunikaciju.

Empatija je jedna od osnovnih ljudskih vrijednosti – sposobnost da prepoznamo i razumijemo tuđe osjećaje i potrebe. Kada govorimo o osobama s invaliditetom ,empatija i razumijevanje nisu samo moralna obveza, već i temelj pravednog društva koje se zalaže za jednakost. Ipak u praksi, mnoge osobe s invaliditetom svakodnevno se suočavaju s hladnim, birokratskim i često neljubaznim pristupom državnih službenika, zdravstvenog osoblja ili drugih institucija. Taj nedostatak ljudskosti dodatno otežava život osobama s invaliditetom koje se i bez toga bore s brojnim barijerama.

Administracija bez razumijevanja Osobe s invaliditetom često dolaze u doticaj s državnim uredima zbog ostvarivanja prava, socijalne pomoći, inkluzivnog dodatka, prilagodbe radnog mjesta ili bilo koje druge vrste prava. Međutim, umjesto podrške i razumijevanja, mnogi se susreću s birokratskim zidom. Duga čekanja, nerazumijevanje dokumentacije, kao i ne ljubazni komentari pojedinih službenika – sve to stvara osjećaj obespravljenosti i odbačenosti . Zaposlenici u javnom sektoru često zaboravljaju da osobe s invaliditetom nisu „ brojpredmeta“ ili „ još jedan zahtjev“, već ljudska bića koja imaju svoje dostojanstvo i koje je došlo potražiti ono što mu / njoj zakonski pripada. Empatija u ovom kontekstu znači jednostavno – obratiti se s poštovanjem, objasniti proceduru razumljivim jezikom i pokazati spremnost za pomoć.

Zdravstveni sustav i dodatne barijere

Slične situacije vidljive su i u zdravstvenim ustanovama.                            Osobe s invaliditetom nerijetko nailaze na medicinsko osoblje koje nema strpljenja ili razumijevanja za njihove specifične potrebe. Nedostatak prilagođenih prostora, neinformiranost osoblja o vrstama invaliditeta ili pak podcjenjivački ton u komunikaciji stvaraju dodatni stres i otežavaju ionako složen proces liječenja. Umjesto podrške i suosjećanja pacijenti se ponekad osjećaju kao teret sustava, što može negativno utjecati i na njihovo fizičko i psihičko zdravlje.

Društvene posljedice 

Nedostatak empatije nije samo osobni dojam pojedinca – on ima šire društvene posljedice. Kada službenici i osoblje u institucijama pokazuju nezainteresiranost ,šalje se poruka da osobe s invaliditetom nisu jednako vrijedni članovi društva. To produbljuje stigmu, izolaciju i osjećaj manje vrijednosti.

S druge strane primjeri dobrih praksi pokazuju da se uz malo truda i ljudskosti može napraviti velika razlika. Ljubazna riječ, osmijeh, strpljenje i volja da se pruži dodatno objašnjenje – sve to može olakšati svakodnevni život osoba s invaliditetom i vratiti im povjerenje u sustav. Iz svega navedenog možemo zaključiti da empatija nije samo lijepa riječ, već nužan temelj funkcioniranja društva. Kada govorimo o empatiji prema osobama s invaliditetom ona postaje još važnija, jer se radi o ranjivoj skupini društva koja se od samih početaka života suočava s brojnim izazovima. Državni službenici, zdravstveno i ostalo osoblje moraju biti svjesni da su upravo oni prvi kontakt kroz koji osobe s invaliditetom procjenjuju koliko je društvo doista uključivo  i pravedno .  Vrijeme je da empatija postane standard, a ne iznimka. 

To zahtjeva dodatne edukacije, senzibilizaciju zaposlenika u javnim institucijama, ali i širu društvenu promjenu u načinu razmišljanja, jer društvo koje ne pokazuje razumijevanje i poštovanje prema osobama s invaliditetom – ne može se nazvati pravednim i tolerantnim društvom, što je jako važno za sve skupine društva općenito, a pogotovo za osobe s invaliditetom.

S druge strane primjeri dobrih praksi pokazuju da se uz malo truda i ljudskosti može napraviti velika razlika. Ljubazna riječ, osmijeh, strpljenje i volja da se pruži dodatno objašnjenje – sve to može olakšati svakodnevni život osoba s invaliditetom i vratiti im povjerenje u sustav.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da empatija nije samo lijepa riječ,      već nužan temelj funkcioniranja društva. Kada govorimo o empatiji prema osobama s invaliditetom ona postaje još važnija, jer se radi o ranjivoj skupini društva koja se od samih početaka života suočava s brojnim izazovima. Državni službenici, zdravstveno i ostalo osoblje moraju biti svjesni da su upravo oni prvi kontakt kroz koji osobe s invaliditetom procjenjuju koliko je društvo doista uključivo i pravedno.

Vrijeme je da empatija postane standard, a ne iznimka. To zahtjeva dodatne edukacije, senzibilizaciju zaposlenika u javnim institucijama, ali i širu društvenu promjenu u načinu razmišljanja, jer društvo koje ne pokazuje razumijevanje i poštovanje prema osobama s invaliditetom – ne može se nazvati pravednim i tolerantnim društvom, što je jako važno za sve skupine društva općenito, a pogotovo za osobe s invaliditetom.