NEMOGUĆNOST ZAPOŠLJAVANJA OSOBA S INVALIDITETOM NA POLA RADNOG VREMENA - PREPREKA KOJU DRUŠTVO JOŠ NIJE SPREMNO RIJEŠITI

Iako smo o zapošljavanju osoba s invaliditetom pisali mnoge članke smatramo kako je od velikog značaja obratiti pozornost i na nemogućnost zapošljavanja osoba s invaliditetom na pola radnog vremena .

U vrijeme kada je Anka Slošnjak obnašala dužnost pravobraniteljice za osobe s invaliditetom , donesen je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom – korak koji je tada predstavljao važan napredak u reguliranju prava na rad , profesionalnu rehabilitaciju i poticanje zapošljavanja .                          Međutim , iako je zakon trebao otvoriti vrata jednakim mogućnostima , u praksi su mnoga od tih vrata i dalje zatvorena – posebno za one koji zbog zdravstvenih ograničenja mogu raditi samo pola radnog vremena.

Sustav ne prepoznaje realne potrebe  Zakon formalno omogućava zapošljavanje na nepuno radno vrijeme , ali u praksi postoje brojne prepreke .                                           Poslodavci nerado zapošljavaju osobe s invaliditetom na pola radnog vremena jer to često donosi dodatne administrativne troškove i nejasnoće oko subvencija , kvota te često nedostatkom razumijevanja za fleksibilne modele rada .         

S druge strane ,osobe koje bi željele raditi dio dana suočavaju se još dubljim problemima – gubitkom pojedinih socijalnih prava .  Naime , iako Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom ne propisuje automatski gubitak prava na uslugu osobne asistencije , u praksi se to često događa .                      

Razlog leži u neusklađenosti propisa : čim osoba s invaliditetom stupi u radni odnos , čak i na pola radnog vremena , može izgubiti pravo na osobnu asistenciju s obzirom da se zapošljavanje tumači kao promjena u stupnju ovisnosti o tuđoj pomoći . Time sustav zapravo kažnjava one koji žele raditi i biti aktivni , umjesto da ih podrži u tome .

Između   želje za radom i straha od gubitka sigurnosti  Mnoge osobe s invaliditetom žele raditi – jer rad nje samo izvor prihoda , nego i osjećaj vrijednosti , pripadnosti i samostalnosti .                                                                     Strah od gubitka socijalne sigurnosti prisiljava ih da ostanu izvan tržišta rada . Sustav im ne omogućava kombinaciju rada i zadržavanja djela prava već su osobe prisiljene birati između dostojanstva koje donosi rad i sigurnosti koju pruža asistencija , to ne smije biti  izbor  koji bi itko trebao napraviti.

Fleksibilnost kao ključ inkluzije  U društvu koje zaista želi inkluziju , zapošljavanje na pola radnog vremena trebalo bi biti pravilo , a ne iznimka . Takav model omogućilo bi :                                                        

- prilagodbu radnog vremena zdravstvenom stanju pojedinca.

- zadržavanje dijela socijalnih prava .

- uključivanje poslodavca kroz poticaje i subvencije za fleksibilne oblike zapošljavanja.

 Pola radnog vremena ne bi bila već most prema punoj socijalnoj uključenosti i neovisnosti . Vrijeme za promjenu pristupa. Da bi   se postigla stvarna jednakost , nužno je međuresorno  usklađivanje propisa između Ministarstva rada , mirovinskog sustava , obitelji i socijalne politike i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje .                                                                                                

Osobe s invaliditetom ne traže povlastice  već mogućnost izbora da mogu raditi a da pri tome ne izgube podršku koja im je potrebna za svakodnevni život . Fleksibilni oblici zapošljavanja , poput rada na pola radnog vremena uz zadržavanje prava na osobnu asistenciju , nisu slabost sustava – oni su dokaz njegove humanosti i sposobnosti da razumije stvarne potrebe ljudi