NEDOSTATAK RAZUMIJEVANJA I PROFESIONALNOG PRISTUPA PREMA OSOBAMA S INVALIDITETOM U TELEVIZIJSKIM I RADIJSKIM EMISIJAMA ILI U PISANIM VRSTAMA INTERVJUA

U ovom članku govorit ćemo o nedostatku razumijevanja i profesionalnog pristupa prema osobama s invaliditetom prilikom gostovanja u televizijskim i radijskim emisija, jer je upravo navedeno važno kako bi se kvalitetno osobe s invaliditetom predstavile u nekoj televizijskoj ili radijskoj emisiji, a da ne spominjemo i članke u kojima se  govori o istima.

Medij imaju izuzetno važnu ulogu u oblikovanju društvenih stavova i vrijednosti. Oni nisu samo sredstvo informiranja, već i prostor u kojem se gradi percepcija o različitim društvenim skupinama, a pogotovo o osobama s invaliditetom. Upravo zato način na koji se predstavljaju osobe s invaliditetom u televizijskim i radijskim emisija ima  snažan utjecaj na javnost. Nažalost još uvijek svjedočimo brojnim primjerima brojnim primjerima nedostatka profesionalnog pristupa, pa čak i elementarnog pristupa, pa čak i elementarnog dostojanstva osoba s invaliditetom.

Jedan od najčešćih problema je način na koji voditelji ili novinari postavljaju pitanja ili vode razgovor s gostima koji su osobe s invaliditetom. Umjesto da se fokus stavi na stručnost, iskustvo ili doprinos tih osoba društvu, često se razgovor svodi na njihovo zdravstveno stanje, teškoće ili osobne borbe. Time se gubi suština – osoba s invaliditetom nije samo definirana samo svojim invaliditetom već i drugim svojim kvalitetama i postignućima . 

Drugi važan aspekt je neprilagođenost samog prostora i formata određene emisije. Primjeri uključuju studije bez pristupa za osobe koje se kreću i invalidskim kolicima , nedostatak tumača za znakovni jezik u emisijama u kojima gostuju osobe s oštećenjem sluha ili nepoštivanje osnovnih komunikacijskih potreba osoba s intelektualnim teškoćama. Takvi propusti nisu samo tehnički detalji, već jasna poruka da mediji još uvijek ne pridaju dovoljno pažnje inkluziji .

Poseban problem predstavlja i senzacionalistički pristup. Umjesto da se osobi s invaliditetom omogući da se predstavi ravnopravno kao i osobe bez invaliditeta, često se naglašava tzv. „ inspirativna“ dimenzija njihovog života. Iako dobronamjerno, ovakvo isticanje pretvara osobu u objekt sažaljenja ili divljenja, a ne u ravnopravnog sugovornika. Time se stvara umjetna distanca između javnosti i osoba s invaliditetom, umjesto da se gradi međusobno razumijevanje i poštovanje.

Kada govorimo o intervjuima ili drugim vrstama pisanog sadržaja u kojima također osobe s invaliditetom mogu odgovarati na pitanja od strane raznih medijskih kuća ili portala oni također imaju obvezu da u pripremi svojih intervjua ili sličnih formata pisanog izražavanja osobi s invaliditetom postave razumljiva i nedvosmislena pitanja kako bi osoba mogla kvalitetno odgovoriti na ista, a da se s druge strane dobije jasna slika onoga o čemu je za što je intervju pripremljen i o čemu se razgovara s osobom s invaliditetom (nevažno o tome da li se govori o nekim uspjesima, pravnim temama ili životu osobe s invaliditetom), jer ako i u pisanom formatu pitanja i sve druge informacije nisu kvalitetno navedene osoba s invaliditetom će se izgubiti odnosno teže će se snaći u pripremi u pripremama istoga. Isto tako važno je dati osobi s invaliditetom razumno vrijeme odnosno rok za pripremu istog, jer ako se osoba u bilo kojem segmentu treba predstaviti javnosti bitno je i da taj pisani intervju bude kvalitetan kao i onaj koji bi se odvijao u televizijskom ili radijskom formatu. Na taj način također osobe s invaliditetom trebaju moći imati prostor gdje će moći govoriti o svim važnim temama koje se tiču za navedenu populaciju (bilo da je riječ o ostvarivanju prava, razgovoru o nekom za njih važnom uspjehu ili bilo čemu sličnom).

Ono što svakako nedostaje jest sustavna edukacija medijskih djelatnika o terminologiji, pristupu i etičkim smjernicama kada je riječ o osobama s invaliditetom.  Profesionalizam u ovom području ne znači samo izbjegavati uvredljive izraze, već  znati kako osigurati kako osigurati jednake uvjete za sudjelovanje svih gostiju. Prije svega tu mislimo na jednako vrijeme za odgovoriti na postavljeno pitanje, i da se osobu s invaliditetom ne prekida u pola pitanja, nego da joj se omogući da kvalitetno iznese svoje mišljenje odnosno odgovor na postavljeno pitanje, također i da se izbjegne postavljanje dvosmislenih pitanja koja osobu s invaliditetom, jer ju se na taj način može zbuniti prilikom odgovaranja na postavljeno pitanje što također smatramo kao neprofesionalni pristup u načnu razgovora.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da osobe s invaliditetom nisu „ drugačije“ od ostatka društva – one su njegov sastavni dio. Mediji kao ključni oblikovatelji javnog mijenja, imaju moralnu i profesionalnu obvezu i odgovornost prikazati ih u svoj njihovoj kompleksnosti i ravnopravnosti. Nedostatak razumijevanja i profesionalnog pristupa nije samo pitanje etike novinarstva, već i prepreka u izgradnji tolerantnog i inkluzivnog društva.

Upravo iz tog razloga je od izuzetne važnosti nužno ulagati u edukaciju medijskih djelatnika, prilagodbu medijskih formata i razvoj svijesti o tome da je poštovanje prema osobama s invaliditetom temeljno ljudsko pravo. Samo na taj način možemo osigurati da televizijske i radijske emisije i novinski članci o osobama s invaliditetom budu prostor istinskog dijaloga, a ne reprodukcije predrasuda.