NEDOSTATAK PODRŠKE INSTITUCIJA RODITELJIMA ODRASLIH OSOBA S INVALIDITETOM NAKON NAVRŠENE 18 – TE GODINE ŽIVOTA

U ovom članku osvrnut ćemo se na jednu od čestih situacija s kojom se mnogiroditelji odraslih osoba s invaliditetom suočavaju nakon njihove punoljetnostiodnosno navršene 18. – te godine života. U članku ćemo se dotaknuti prije svegasituacija kada se roditelji ne mogu za svoju odraslu djecu s invaliditetom izboriti zanjihova zagarantirana zakonska i druga prava.

S ovim se problemom najčešće suočavaju roditelje djece odnosno odraslih osoba s invaliditetom koji imaju neke složene oblike teškoća u razvoju, i za koje roditelji moraju danonoćno skrbiti o njima. Ono što je najteže u ovoj situaciji, a važno je za spomenuti da država takve osobe s težim oblicima invaliditeta smatra nakon navršene 18. – te godine života poslovno sposobnima, bez obzira na to što su navršili 18 godina neke osobe s invaliditetom mogu samostalno odlučivati, donositi odlučivati i slično, a ne razmišlja se o tome kako pomoći odraslim osobama s invaliditetom koje zbog težih oštećenja zdravlja, raznih oblika intelektualnih teškoća ,ako boluju od nekih psihičkih bolesti i slično kako i njima omogućiti ravnopravno sudjelovanje u društvenom životu a da roditelji imaju neki oblik podrške bio to osobni asistent ili bilo koji oblik podrške na koji osobe s invaliditetom imaju zakonska i druga prava.

S obzirom da prema člancima 241,242 i 243 obiteljskog zakona roditelji automatski prestaju biti zakonski zastupnici djece, iako su jedini koji poznaju svoje dijete odnosno odraslu osobu s invaliditetom a na primjer ne mogu oni potpisati suglasnost za medicinske zahvate, pristupiti ili otvoriti bankovni račun bez prisutnosti osobe s invaliditetom niti zastupati njihova osnovna prava. Samim time postavlja se pitanje KAKO ĆE ONDA RODITELJI BRINUTI O SVOM DJETETU KADA NE MOGU DONOSITI ODLUKE U NJEGOVO IME.

Također se primjećuje da sustav koji bi trebao štiti prava osoba s invaliditetom povlači i ostavlja roditelje same da traže informacije oko ostvarivanja određenih prava. Onda se trebamo zapitati kako pomoći roditeljima koji ne mogu dobiti pomoć od institucija ili ako ih sustavno odbijaju jer nemaju iii ne znaju kako odgovoriti roditelju na pitanje koje ga zanima, neovisno o tome da li roditelj treba informacije o načinu ostvarivanja prava npr. na neki oblik financijske pomoći, rehabilitacijskih usluga (ostvarivanje prava na toplice, dolazak liječnika u kućnu posjetu i slično), ali je najbitnije da oni koji trebaju pomoći roditeljima u takvim situacijama znaju reći na npr.ne možete ostvariti pravo na tu uslugu ili rehabilitaciju, a najčešće nemaju volje ili želje roditelju dati točne informacije ili upute kako se može ostvariti određeno pravo ili usluga i kome uputiti roditelje ako oni u institucijama ne znaju točne informacije o ostvarivanju određenih prava na novčane naknade rehabilitacije ili usluge.

Još jedan primjer nedostatka poštovanja institucija prema roditeljima odraslih OSI – a koji možemo navesti je taj kada roditelj osobe s invaliditetom vodi osobu s invaliditetom na rehabilitacijske programe u razne ustanove na primjer kao što su razini centri za odgoj i obrazovanje ili ustanove koje pružaju bilo kakav oblik rehabilitacije (neovisno o tome radi li se o usluzi logopeda, usluzi fizikalne terapije i slično) i na kada nakon nekog vremena roditelj izgubi pravo na neku od navedenih usluga bilo zbog nemarnosti sustava ili iz nekog drug razloga, postavlja se onda pitanje kako će onda roditelj koji se je za svoje dijete kroz život borio da ima pravo na određene usluge te iste nastaviti koristiti ako sustav nije zainteresiran o tome voditi računa da u sustavu ima dovoljno logopeda, fizijatara i drugih vrsta osoblja koje su važne sa kvalitetu života osoba s invaliditetom.