NEDOSTATAK PODRŠKE I RAZUMIJEVANJA GRADSKIH VLASTI PRILIKOM OSTVARIVANJA PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM

U ovom članku govorit ćemo o čestom problemu s kojim se suočavaju osobe s invaliditetom prilikom slanja upita ili osobnog dolaska u gradske institucije, kao što su gradska poglavarstva i slične institucije, a to je nedostatak podrške i njihovog razumijeva prilikom upućivanja upita ili postavljanja pitanja o ostvarivanju svojih zakonskih prava.

U današnjem društvu često se u javnosti govori o jednakim pravima, inkluziji i jednakim mogućnostima za sve građane pa tako i za osobe s invaliditetom. Međutim kada se poslušaju u medijskim istupima izjave o planovima gradskih vlasti, a koji se prije svega odnose na osobe s invaliditetom, mnoge osobe s invaliditetom i njihove obitelji suočavaju se s potpuno drugačijom slikom. Iako postoje zakoni, strategije i programi koji formalno osiguravaju prava osoba s invaliditetom, u praksi se pokazuje da se ta prava teško ostvaruju – prvenstveno zbog nedostatka podrške i razumijevanja na lokalnoj razini.

Nevidljivi problemi svakodnevice  

Za osobe s invaliditetom grad nije samo mjesto života, već i prostor brojnih prepreka. Nedostatak pristupa javnim institucijama, neprilagođen javni prijevoz, manjak komunikacije između službi i samih korisnika – sve to svakodnevno otežava i usporava njihovu integraciju u društvu. Iako su gradske vlasti zakonski obvezne osigurati jednake uvjete za sve, često se izostavlja stvarno razumijevanje potreba osoba s invaliditetom.

Formalna prava, a stvarna nepristupačnost  

Primjerice osobe u invalidskim kolicima nerijetko ne mogu pristupiti zgradi gradske uprave ili kulturnim ustanovama. Rampe su postavljene samo simbolično, bez standarda, dok liftovi u starijim zgradama nerijetko ne postoje. Kada i postoje često nisu u funkciji. Isto vrijedi i za osobe s oštećenjem vida i sluha: informacije na gradskim portalima rijetko su prilagođene, a javne službe uglavnom nemaju osposobljene djelatnike za rad s korisnicima kojima je potrebna specifična podrška. Isto tako kada govorimo o osobama s oštećenjem vida vrlo rijetko ili uopće im nisu napisani nazivi ustanova na Braillerovu pismu, kao ni za osobe s oštećenjem sluha u institucijama postoje rijetki djelatnici koji poznaju znakovni jezik koji je potreban za komunikaciju s osobom s oštećenjem sluha.

Posljedice ignoriranja problema

Ovakav nedostatak podrške ima dalekosežne posljedice.                                      Osobe s invaliditetom često su izolirane, bez pristupa obrazovanju, zapošljavanju i uključivanju u društveni život zajednice. Time se ne krše samo njihova ljudska prava, već se i društvo udaljava od uključivanja osoba s invaliditetom u rad, i druge oblike života, samim time njihovi potencijali, talenti i doprinosi ne mogu biti prepoznati ako nisu uključeni u sve oblike društvenog života. Kada gradske vlast ne ulažu u inkluziju, one samim time gube priliku stvoriti grad po mjeri svih svojih stanovnika, jer svaki stanovnik određenog grada zaslužuje priliku i poštovanje u društvu što je najvažnije za cijelu zajednicu. Iz svega navedenog možemo zaključiti da osobe s invaliditetom ne traže posebne privilegije, već jednaka prava i jednake mogućnosti. Grad koji svojim građanima ne osigurava osnovne uvjete za kvalitetan život i sudjelovanje u društvu, pokazuje upravo nedostatak podrške i razumijevanja potreba osoba s invaliditetom, pa tako i empatije koja je važna za stvaranje tolerantnog društva odnosno društva jednakih mogućnosti i potreba. Vrijeme je da gradske vlasti počnu slušati potrebe osoba s invaliditetom i njihove obitelji, te da uistinu djeluju sukladno zakonima i propisima koji se trebaju pridržavati. Ulaganje u pristupačnost i razumijevanje osoba s invaliditetom i omogućavanja njihovih prava nije nikakav trošak, već ulaganje u pravednije i humanije društvo. Tek kada svi građani budu mogli ravnopravno sudjelovati u životu zajednice moći ćemo govoriti o gradovima u kojima mogu živjeti svi bez obzira jesu li osobe s invaliditetom ili bez invaliditeta.