NEDOSTATAK POŠTOVANJA PREMA USPJESIMA OSOBA S INVALIDITETOM

U uvodnom tekstu rubrike „ DRUŠTVENI ŽIVOT OSOBA S
INVALIDITETOM“ dotaknuli smo se stigmatizacije djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te smo nastavno na tekst o stigmatizaciji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom napisali članak na temu nedostatka empatije i podrške kako u društvu tako i među pripadnicima OSI populacije. U ovom članku ćemo se dotaknuti jednako tako zastupljenog problema, a to je neprihvatljiv pogled društva na OSI – e, ponajprije nedostatka kvalitetne komunikacije sa OSI – ima a što ujedno znači i njihovo nepoštovanje i nevrednovanje kako njih samih, ali i njihovih uspjeha.

U društvu se osobe s invaliditetom nerijetko i nepravedno smatraju nesposobnima i manje vrijednima iako mnogi od nas posjeduju znanja i vještine kojima možemo ravnopravno doprijeti društvu. Bez obzira na vrstu invaliditeta svatko od nas ima svoje vrline i talente. Svaki pripadnik/ pripadnica OSI populacije može se istaknuti svojim zalaganjem – uspjesima u športu, glazbi, književnosti, dramskoj ,filmskoj ili likovnoj umjetnosti te u drugim aktivnostima koje kvalitetnom razvoju civilnog društva. Kada spominjemo potporu, podršku te djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom važno je da ista dolazi iz primarne zajednice odnosno obitelji kao i svih drugih institucija koje svojim radom i brigom za OSI populaciju od najranije dobi doprinose boljoj kvaliteti njihova života.

 U nastavku teksta obratit ćemo pozornost na preduvjete koji bi trebali biti postignuti kako bi se moglo reći da su osobe s invaliditetom poštovane i ravnopravne samim time imaju kvalitetan život. Dva su veoma važna preduvjeta za kvalitetan društveni život osoba s invaliditetom to su: rušenje predrasuda o osobama s invaliditetom o kojima je bilo riječ na početku teksta uz obveznu edukaciju svih sudionika društva od najranije dobi o načinima ophođenja prema osobama s invaliditetom. Kada se spominju prepreke koje otežavaju kvalitetan život i uključivanje OSI – a u život većina spominje građevinske prepreke, no mišljenja smo kako je važnije graditi kvalitetnu komunikaciju između zdravih osoba i osoba s invaliditetom. Od najranije dobi (predškolske dobi) trebalo bi učiti djecu kako se ophodi prema svojim vršnjacima s teškoćama u razvoju, djeci i odraslim osobama s invaliditetom, kako se s njima ulazi u razgovor (prilagoditi način razgovora kako bi on/ ona mogli razumjeti što im se govori), kako im pomoći ukoliko im je pomoć potrebna(priječi cestu, donijeti nešto što im je potrebno i slično).

Građevinske prepreke kao što je nedostatak „ rampi“ odnosno spuštenog nogostupa ili nagiba po kojima osobe s invaliditetom ulaze u objekte svakako trebaju biti svugdje gdje je to neophodno, no i kada postoje sve prilagodbe i dalje je važan način na koji se društvo odnosi prema osobama s invaliditetom. Odnos pun uvažavanja, suosjećanja i vrednovanja je od velikog značaja za kvalitetan život osoba s invaliditetom.

Kako bismo što kvalitetnije razumjeli navedeno za primjer ćemo uzeti osoba koja koristi hodalicu ili štake i kako takvoj osobi pomoći u prelasku ceste. Ukoliko primijetite da osoba s invaliditetom želi uči u javni prijevoz, a vozač ne obraća pozornost nemojte se ustručavati upozoriti vozača da sačeka kako dok osoba ne uđe u autobus ili tramvaj, također ponudite pomoć osobi da uđe te ju smjestite na mjesto predviđeno za osobe s invaliditetom. Ukoliko vidite da osoba s invaliditetom želi priječi raskrižje ljubazno ga/nju upitajte želi li pomoć te prvo zaustavite promet(podižući ruku iznad glave u znak upozorenja) potom osobu primite pod ruku i prevedite preko ceste.

Članak možemo zaključiti činjenicom da postoji napredak u ostvarivanju prava i mogućnosti osoba s invaliditetom, no i dalje se primjećuje nedostatak u uvažavanja i poštovanja te kulture ophođenja, emocionalnog i općenitog pristupa članova društva svih dobnih skupina u ophođenju prema osobama s invaliditetom. Za kvalitetan i što samostalniji život OSI – a uz sve već navedeno važna je kvalitetna komunikacija što iziskuje edukaciju društva u cjelini, a koja je i nedostatna i nekvalitetna. Spomenutu edukaciju za sada pružaju neke od udruga civilnog društva kroz svoje programe i projekte ili suradnjom s Edukacijskim rehabilitatorima i asistentima.
O nepoštivanju i neuvažavanju osoba s invaliditetom moglo bi se pisati mnoštvo članaka s obzirom da nema djela naših života gdje se isto ne primjećuje od komunikacije i ophođenja u školstvu, zdravstvu,  te na radnom mjestu.