NEDOSTATAK POŠTOVANJA PREMA USPIJESIMA OSOBA S INVALIDITETOM
U uvodnom tekstu rubrike „ DRUŠTVENI ŽIVOT OSOBA S INVSLIDITETOM „ dotakli smo se stigmatizacije djece s teškoćama i osoba s invaliditetom te smo nastavno na tekst o stigmatizaciji djece i osoba s invaliditetom napisali članak na temu nedostatka empatije i podrške kako u društvu tako među pripadnicima OSI populacije. U ovom članku ćemo se dotaknuti jednako tako zastupljenog problema a to je neprihvatljiv pogled društva na OSI-e , ponajprije nedostatka kvalitetne komunikacije sa Osi-ma a što ujedno znači i njihovo ne poštovanje i ne vrednovanje kako njih samih ali i njihovih uspjeha
U društvu se osobe s invaliditetom nerijetko i nepravedno smatraju nesposobnima i manje vrijednima iako mnogi od nas posjeduju znanja i vještine kojima možemo ravnopravno doprinijeti društvu. Bez obzira na vrstu invaliditeta svatko od nas ima svoje vrline i talente. Svaki pripadnik , pripadnica može se istaknuti svojim zalaganjem - uspjesima u športu , glazbi , književnosti , dramskoj , filmskoj ili likovnoj umjetnosti te drugim aktivnostima koje doprinose kvalitetnom razvoju civilnog društva. Kada spominjemo potporu podršku te poštovanje djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom važno je da ista dolazi iz primarne zajednice odnosno obitelji kao i svih drugih institucija koje svojim radom i brigom za Osi populaciju od naj ranije dobi doprinose kvaliteti njihovih života .
U nastavku teksta obratiti ćemo pozornost na preduvjete koji bi trebali biti postignuti kako bi se osobe s moglo reći da su osobe invaliditetom poštovane i ravnopravne samim time imaju kvalitetan život . Dva su veoma važna preduvjeta za kvaliteta društven život osoba s invaliditetom to su rušenje predrasuda o osobama s invaliditetom o kojima je bilo riječi na početku teksta uz obveznu edukaciju svih sudionika društva od naj ranije dobi o načinima ophođenja prema osobama s invaliditetom . Kada se spominju prepreke koje otežavaju kvalitetan život i ukljućivanje OSI-a život većina spominje građevinske ptepreke no mišljanja smo kako je važnije graditi kvalitetnu komunikaciju između zdravih i osoba s invaliditetom . Od naj ranije dobi (predškolske dobi) trebalo bi učiti djecu kako se ophoditi prema svojim vršnjacima s teškoćama u razvoju , djeci i odraslima s invaliditetom , kako sa njima ulaziti u razgovor ( prilagoditi način razgovora kako bi on / ona mogli razumjeti što im se govori),kako im pomoći ukoliko im je pomoć potrebna (prijeći cestu , donijeti nešto što im je potrebnu i slično).
Građevinske prepreke kao što je nedostatak „rampi „ odnosno spuštenog nogostupa ili nagiba po koje osoba s invaliditetom ulazi u objekt svakako trebaju biti svugdje gdje je to neophodno no i kada postoje sve prilagodbe i dalje je važan način na koji se društvo odnosi prema osobama s invaliditetom. Odnos pun uvažavanja , suosjećanja i vrednovanja je od velikog značaja za kvalitetan život osoba s invaliditetom .
Kako bi smo što jasnije razumjeli navedeno za primjer ćemo uzeti osobu koja koristi hodalicu ili štake i kako takvoj osobi prići i pomoći u prelasku ceste . Ukoliko primijetite da osoba s invaliditetom želi ući u javni prijevoz a vozać ne obraća pozornost nemojte se ustručavati upozoriti vozaća da sačeka kako osoba ne uđe u autobus ili tramvaj , također ponudite pomoć osobi da uđe te ju smjestite na mjesto predviđeno za osobe s invaliditetom . Ukoliko vidite da osoba s invaliditetom želi prijeći raskrižje ljubazno ga / nju upitajte dali želi pomoć te prvo zaustavite promet (produžujući ruku iznad glave u znak upozorenja) potom osobu primite pod ruku i prevedite preko cesta .
Članak možemo zaključiti činjenicom da postoji napredak u ostvarivanju prava i mogućnosti osoba s invaliditetom i dalje se primjećuje nedostatak uvažavanja i kulture ophođenja , emocionalnog i općenitog pristupa članova društva svih dobnih skupina u ophođennu prema osoba s invaliditetom . Za kvalitetan i što samostalniji život osi-a uz sve već navedeno važna je kvalitetna komunikacija što iziskuje edukaciju društva u cjelini a koja je nedostatna i nekvalitetna . Spomenutu edukaciju za sada pružaju neke od udruga civilnog društva kroz svoje programe ili suradnjom edukacijskim rehabilitatorima i asistentima.
O nepoštovanju i ne uvažavanju osoba s invaliditetom bi se moglo pisati mnoštvo članaka obzirom da nema dijela naših života gdje se isto ne primjećuje od komunikacije i ophođenja u školstvu ,zdravstvu te na radom mjestu .