NEDOSTATAK DOSTUPNOSTI USLUGE RANE INTERVENCIJE RODITELJIMA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU U MALIM SREDINAMA

Nakon što smo u prošlom članku pod nazivom Rana intervencija – privi korak pomoći djeci s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima opisali što je rana intervencija i koje usluge ona obuhvaća u ovim članku ćemo govoriti o nedostatku dostupnosti usluge rane intervencije djeci s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima, jer je navedenu uslugu potrebno omogućiti i obiteljima koje žive u malim sredinama i koje nisu u mogućnosti odlaziti u velike gradove na terapije.

Na početku članka podsjetit ćemo se definicije rane intervencije o kojoj smo govorili u prošlom članku: rana intervencija je skup stručnih mjera i oblika podrške koji se pružaju djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima u najranijoj dobi – rana intervencija smatra se jednim od ključnih preduvjeta djeteta i kvalitetan obiteljski život. Iako je njezina važnost neupitna i prepoznata u zakonodavstvu, u praksi se roditelji iz manjih sredina često susreću s ozbiljnim preprekama u pristupu toj usluzi, dok u većim gradovima postoje specijalizirani timovi, ustanove i centri koji koordinirano pružaju podršku, dok se roditelji u manjim mjestima nažalost bore s osjećajem da su prepušteni sami sebi i svojem djetetu s teškoćama u razvoju.

Geografska udaljenost i nedostatak stručnjaka

Jedan od osnovnih razloga ograničene dostupnosti usluge rane intervencije u malim sredinama jest jest nedostatak stručnog kadra. Tim za ranu intervenciju obično uključuje logopeda, edukacijskog rehabilitatora , psihologa i socijalnog radnika. Umanjim gradovima i ruralnim područjima vrlo često ne postoji dovoljan broj stručnjaka navedenih struka, a oni koji su prisutni najčešće su opterećeni drugim obvezama u  obrazovnim ili zdravstvenim ustanovama. Roditelji nerijetko moraju putovati u veće gradove kako bi mogli dobivati određenu uslugu za dijete, što samim time iziskuje, vrijeme, troškove i organizaciju, a za mnoge obitelji predstavlja i emocionalan teret. Nedostatak institucionalne podrške i koordinacije. 

Financijske i organizacijske prepreke 

Troškovi putovanja, privatnih terapija i prilagodbe svakodnevnice znaju biti veliki teretza obitelji koje žive iz urbanih središta. Iako je rana intervencija zakonski besplatnausluga, u praksi se vrlo često događa da roditelji dugo čekaju na prve termine
rehabilitacijskih programa u državnim ustanovama, pa su samim time „ prisiljeni“ da sami plaćaju privatne tretmane, jer javni sustav ne može odgovoriti na potrebe djece s teškoćama u razvoju u razumnom roku. Uz sve navedeno, roditelji u manjim sredinama vrlo često nemaju mogućnost fleksibilnog radnog vremena, niti zamjene u skrbi za dijete, pa im je odlazak na tretmane dodatno otežan. 

Usluge mobilnih timova, koji bi mogli dolaziti u domove obitelji, i dalje su rijetke i vrlo često kroz organizacije privremenih projekata koje u većini slučajeva organiziraju udruge za djecu s teškoćama u razvoju i druge slične organizacije, a djeca i njihovi članovi obitelji moraju samim time biti članovi tih udruga, ako žele na taj način imati osigurano pravo na bilo koji oblik usluge rane intervencije za svoje dijete, a takvi projekti su i dugoročno ne održivi. 

Nedostatak informacija i podrške zajednice

Informiranost roditelja u malim sredinama također je vrlo važan faktor dostupnosti. Mnogi roditelji nisu upoznati s time da usluge rane intervencije postoje, ili kako do navedenih usluga doći. Vrlo često se događa da im nitko iz sustava ne zna objasniti koje su im mogućnosti i na koje usluge imaju pravo za svoje dijete. Uz to u manjim sredinama postoji izražena diskriminacija prema djeci s teškoćama u razvoju, ponekad roditelji iz straha i zbog predrasuda okoline se ne usude ili ne žele tražiti pomoć institucija, a pomoć institucija je važan kao i da se s djetetom s teškoćama u razvoju odmah počne raditi na smanjenju teškoća u razvoju sa kojima se susreće. Nedostatak podrške zajednice odnosno društva u cjelini dodatno povećava osjećaj izoliranosti.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da razlika između djece s teškoćama u razvoju u većim gradovima i manjim sredinama ne bi trebalo biti. Rana intervencija ne bi smjela biti privilegija za djecu s teškoćama u razvoju koja žive u malim sredinama. Pravo na podršku i razvoj pripada svakom djetetu, bez obzira na mjesto stanovanja. Da bi to postalo stvarnost, potrebno je osigurati ravnopravnu raspodjelu stručnjaka, jačanje mobilnih timova, bolju međuresornu suradnju i kontinuirano financiranje

Istodobno, važno je ulagati u informiranje roditelja i senzibilizaciju zajednice – jer rana intervencija nije stručna usluga, već i način da društvo pokaže da prepoznaje i podržava svako dijete u njegovim prvim najvažnijim koracima života.