MENTALNO ZDRAVLJE SOCIJALNIH RADNIKA – PRVI KORAK U PRISTUPAČNOM I PROFESIONALNOM ODNOSU S OSOBAMA S INVALIDITETOM I DRUGIM KORISNICIMA

Nakon što smo u prošlom članku pod naslovom „ Zavod za socijalnu skrb – prvi kotačić u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom“ opisali ulogu Hrvatskog zavoda za socijalnu skrb u ovom članku osvrnut ćemo se na problem očuvanja mentalnog zdravlja socijalnih radnika, prije svega nakon uvođenja Zakona o inkluzivnom dodatku koji im je otežao ionako teške uvjete rada s obzirom da ih ima malo a i sami rade mnoge druge poslove nevezano uz prava osoba s invaliditetom.

Socijalni radnici između empatije i iscrpljenosti

Socijalni radnici su temelj sustava socijalne zaštite. Oni su privi koji se susreću s ljudima u teškim životnim situacijama – bilo da je riječ o osobama s invaliditetom ,starijima, oboljelima u krizi, djeci bez adekvatne obiteljske skrbi ili o osobama koje su u riziku od siromaštva i socijalne uključenosti. Njihov rad zahtjeva visoku razinu stručnosti, empatičnosti, etičnosti i emocionalnu stabilnost .                  

No koliko često razmišljamo o njihovom mentalnom zdravlju? O ljudima koji svakidan nose tuđe brige, ali rijetku imaju priliku brinuti vlastitima. Uvođenje novih zakona  i propisa poput Zakona o inkluzivnom dodatku, dodatno je utjecalo i još uvijek utječe na njihov radni kontekst, donoseći i pozitivne promjene, ali i nove izazove koji snažno pogađaju njihovo psihičko blagostanje.

Uloga socijalnih radnika u implementaciji Zakona o inkluzivnom dodatku Zakon o inkluzivnom dodatku, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2024. godine ,uveden s ciljem pravednijeg i jednostavnijeg sustava podrške osobama s invaliditetom, donio je niz administrativnih i organizacijskih promjena u svakodnevni rad Zavoda za socijalnu skrb.      Iako su namjere zakona bile plemenite – usmjerene na povećanje dostupnosti i pravednosti u pogledu ostvarivanja prava osoba s invaliditetom – u praksi je provedba navedenog zakona stvorila veliki pritisak na socijalne radnike. Oni su uz već postojeći opseg poslova, morali u kratkom roku savladati nove procedure , prilagoditi e digitalnim sustavima evidencija i istovremeno pružiti korisnicima točne informacija o njihovim pravima, odnosno kako ih mogu ostvariti kroz inkluzivni dodatak. Takva situacija dovodi do nastajanja profesionalnog stresa, osjećaja nesigurnosti i straha od nastajanja mogućih pogrešaka, posebno kada su u pitanju prava osoba s invaliditetom i drugih osjetljivih skupina korisnika.

Emocionalni teret i rizik od sagorijevanja

Svaki razgovor s osobom s invaliditetom ili članovima njezine obitelji zahtjeva puno empatije, razumijevanja i strpljenja, no kada su socijalni radnici pre opterećeni administrativnim poslovima, gubi se prostor za kvalitetan ljudski kontakt – upravo onaj koji važan u radu svakog socijalnog radnika. 

Zbog toga mnogi stručnjaci ističu da stupanje na snagu mnogih vrsta novih zakona i propisa, iako su dobronamjerno uvedeni povećavaju mogući rizik od njihove emocionalne iscrpljenosti. Njihovo dugotrajno izlaganje stresu može dovesti do sindroma sagorijevanja (burmouta), koji se manifestira kroz kronični umor, emocionalnu otupljenost, cinizam i smanjenu radnu učinkovitost. To ne utječe samo na njihovo mentalno zdravlje, nego i na kvalitete same usluge koju pružaju svojim korisnicima. 

Profesionalna podrška – potrebe, a ne privilegija

U sustavu koji se svakodnevno mijenja, socijalni radnici, socijalni radnici često ostaju bez sustavne psihološke podrške. U idealnim okolnostima, svaki bi Zavod trebao imati superviziju – strukturirani proces u kojem stručnjaci imaju priliku razgovarati o izazovima, razmijeniti iskustva, i emocionalno se rasteretiti. Nažalost u praksi su supervizije nedovoljno česte, a dostupnost stručne pomoći koja im je potrebna je ograničena.

Odnos prema korisnicima – kada mentalno zdravlje stručnjaka čini razliku

Mentalno zdrav socijalni radnik nije samo zadovoljan zaposlenik – on je i ključan faktor u kvaliteti odnosa s korisnicima. Posebno kada govorimo o radu s osobama s invaliditetom, tada je pogotovo potrebno visoko razvijeno razumijevanje  pristupačnosti, poštovanja različitosti i inkluzije.

Ako stručnjak djeluje iz stanja umora, tjeskobe i preopterećenosti, u tom trenutku može namjerno postati manje strpljiv, manje empatičan ili čak neosjetljiv na potrebe pojedinog korisnika, stoga briga o mentalnom zdravlju socijalnih radnik nije luksuz ,nego osnovni preduvjet profesionalnog i pristupačnog odnosa prema svakom korisniku.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da u vremenu kada društvo s pravom traži veća prava i bolju podršku za osobe s invaliditetom, ne smijemo zaboraviti ni one koji te promjene provode – socijalne radnike. Zakon o inkluzivnom dodatku ima potencijalima pozitivne pomake u sustavu, ali samo ako uz normativne promjene paralelno ulažemo u mentalno zdravlje onih koji ga primjenjuju. Kao što socijalni radnici prolaze razne oblike pravnih edukacija da bi znali primijeniti razne zakone u svakodnevnom radu, isto tako je potrebno uvesti edukaciju o načinu održavanja njihovog mentalnog zdravlja koje je vrlo važno za njihov kvalitetni rad.

Mentalno zdravlje nije samo važno radi njih samih – ono se smatra profesionalnom, društvenom i etičkom odgovornosti, jer samo emocionalno stabilan i motiviran stručnjak može biti istinski saveznik osobama s invaliditetom i svim drugim skupinama društva koje su korisnici usluga socijalne skrbi.
Briga o socijalnim radnicima znači jačanje cijelog sustava, a to je – prvi, ali najvažniji korak prema istinski pristupačnom i profesionalnom pristupu.