MEDIJSKA PISMENOST I OSOBE S INVALIDITETOM – PUT PREMA INLUZIVNOM DRUŠTVU
Nakon što smo u prošlom članku naziva osobe s invaliditetom i mediji govorili o važnosti medija, te izvještavanja o pravima i mogućnostima osoba s invaliditetom kao i o uspjesima osoba s invaliditetom u ovom članku ćemo se osvrnuti na važnost uključivanja osoba s invaliditetom da više prate medijske članke i druge sadržaje o njihovim pravima i mogućnostima što je upravo za ovu populaciju od iznimne važnosti.
U vremenu u kojem su mediji postali ključan izvor informacija, znanja, zabave, medijska pismenost predstavlja jednu od osnovnih vještina suvremenog života. Biti medijski pismen ne znači samo znati koristiti tehnologiju, nego i kritički analizirati sadržaje, njihovu svrhu i prepoznati utjecaj koji mediji imaju na društvo i pojedinca, međutim važno je zapitati se koliko su osobe s invaliditetom uključene u ovaj proces i kako mediji oblikuju percepciju njihove uloge u društvu.
Medijska slika osoba s invaliditetom U tradicionalnim i novim medijima osobe s invaliditetom često su prikazane kroz dva ugla: kao heroji koji nadilaze prepreke ili kao žrtve koje trebaju sažaljenje. Takvi stereotipi, iako naizgled pozitivni, dugoročno stvaraju iskrivljenu sliku i dodatno marginaliziraju ovu skupinu građana.
U medijskom prostoru rijetko se prikazuju osobe s invaliditetom u svakodnevnim, običnim ulogama – kao kolege, roditelji, prijatelji ili profesionalci. Time se propušta prilika za normalizaciju različitosti i istinsku inkluziju. Kada mediji izostavljaju autentične glasove osoba s invaliditetom, stvara se prizma, koja otežava njihovu punu participaciju u društvu.
Zbog toga je nužno da se osobe s invaliditetom ne prikazuju samo u medijima, nego da se i aktivno uključe u proces stvaranja sadržaja – kao novinari, urednici, producenti ili komunikacijski stručnjaci.
Medijska pismenost kao alat osnaživanja
Za osobe s invaliditetom medijska pismenost ima posebnu važnost. Ona ne podrazumijeva samo kritičko čitanje i razumijevanje sadržaja, već i sposobnost aktivnog sudjelovanja u medijskom prostoru. Kroz razvoj medijske pismenosti osobe s invaliditetom mogu:
- prepoznati diskriminatorne ili stereotipne prikaze i reagirati na njih
- koristiti digitalne alate i društvene mreže za izražavanje svojih mišljenja i stavova
- graditi mreže podrške i zajednice koje nadilaze fizičke prepreke
- utjecati na javne politike i medijske standarde kroz razne oblike zagovaračkih aktivnosti
S druge strane, i šira javnost mora razvijati medijsku pismenost kako bi naučila kritički pristupati sadržajima i prepoznavati kada su prikazane priče ili slični sadržaji štetni, nepotpuni ili senzacionalistički.
Uloga obrazovanja i institucija
Ključnu ulogu u jačanju medijske pismenosti imaju obrazovne institucije, nevladine organizacije i sami mediji. Edukativni programi trebali bi više uključivati teme inkluzije, dok bi mediji trebali razvijati standarde koji promiču ravnopravno i dostojanstveno predstavljanje društvenih skupina Osim toga, važno je ulagati u tehnologije pristupačnosti – titlove, prevoditelje na znakovni jezik, audio opise i prilagođene platforme – kako bi se osiguralo da osobe s različitim vrstama invaliditeta imaju jednaku mogućnost informiranja i sudjelovanja u javnom životu.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da medijska pismenost nije privilegija, već pravo svih građana, a posebno onih koji su često isključeni iz glavnih tokova društvene komunikacije. Osobe s invaliditetom moraju imati prostor da budu vidljive, autentične i ravnopravne u medijima.
S druge strane, svi mi imamo odgovornost kao društvo – da kritički promišljamo, prepoznajemo stereotipe i podržavamo sadržaje koji grade inkluzivno društvo. Inkluzija u medijima ne znači samo više priloga ili članaka o osobama s invaliditetom, nego stvaranje prostora u kojem je različitost prirodan dio javnog prostora. Tek tada možemo reći da smo doista medijski pismeni i društveno odgovorni.