LJUBAV I PARTNERSTVO IZMEĐU DVIJE OSOBE S INVALIDITETOM
U prethodnom članku pisali smo vrstama ljubavi, o tome kako svaka ideja o ljubavi se mijenja ovisno o dobi našeg odrastanja, od najranije dobi do adolescencije i konačno zrele dobi, te kako društvo gleda na ljubav i partnerstvo između zdrave osobe i osobe s invaliditetom.
U ovom članku ćemo vidjeti kako izgleda ljubav kada se dogodi između dvije osobe s invaliditetom, a što nije rijetkost. Ljubav ona iskrena i prava ne mjeri fizičku snagu, ne broji korake, ne ocjenjuje savršenstvo tijela niti uspoređuje mogućnosti (barem bi tako trebalo biti). Zato je ljubav u pravilu ljubav osoba s invaliditetom ona koja je često duboka, iskrena i isprepletena razumijevanjem koje u današnjem društvu rijetko viđeno.
Društvo često nosi ukorijenjene predrasude o tome tko „ može“ ili „ ne može“ voljeti i biti voljen što zbog krive slike koju često nameću mediji, iako se malo pa gotovo ništa ne govori o osobama s invaliditetom općenito, a pogotovo o njihovom ljubavnom životu. Osobe s invaliditetom nažalost nisu pošteđene predrasuda, jer se smatra da im je ljubav ne dostižna ili da ju ne zavrjeđuju. Stvarnost je posve drugačija, ljubav i partnerstvo jednako su važni, potrebni i ostvarivi kao i kod bilo kojeg drugog para koji nema nikakav oblik invaliditeta.
Partnerstvo između osoba s invaliditetom nerijetko se zasniva na puno dubljem razumijevanju svakodnevnih životnih izazova. Ne znači da nema poteškoća, no one se dijele i rješavaju zajedno. Zajedničko iskustvo nerijetko je snažna poveznica, od razumijevanja tjelesnog ograničenja, do emocionalne podrške u trenucima kada se stvari doimaju nerazumljivim.
Važno je naglasiti da ljubavi između dvije osobe s invaliditetom nisu jedinstvene samo po invaliditetu. Neke od tih priča temelje se na prijateljstvu, neke su započele tijekom i nakon studiranja, neke su nastale iz zajedničkog aktivizma ili posla. Jedan od čestih izazova je priznati da osobe s invaliditetom također imaju pravo na ljubav, partnerstvo i emotivnost.
Ljubav nije privilegija, već stvar ljudskog dostojanstva. Potrebno je da obitelj, društvo i institucije prepoznaju važnost emocionalnog života i partnerstva te osiguraju uvjete i podrže iste u smislu pristupačnog prostora i savjetovanja bez predrasuda. Ljubav između dvije osobe s invaliditetom nije ništa manje strastvena, nježnija, izazovna ili lijepa, već je posve jednaka kao i svaka druga i jedinstvena.
Članak možemo zaključiti činjenicom da ono što nas povezuje nije savršenstvo, već potreba da budemo prepoznati, prihvaćeni i iskreno voljeni, jer se na ovaj način pokazuje dokazuje nego osobe s invaliditetom da ljubav ne samo da ne poznaje granice, nego ih ona i ruši.
