KVALITETA ŽIVOTA OSOBA S INVALIDITETOM KOJE NISU SPOSOBNE ZA RAD I NEMAJU OBITELJSKU PODRŠKU

U Hrvatskoj živi više od 653 tisuće osoba s invaliditetom,   što čini oko 17 posto ukupnog stanovništva. Iako se posljednjih godina bilježe pomaci u zakonskoj regulativi i socijalnim pravima, velik broj osoba s težim invaliditetom i dalje živi u izrazito teškim uvjetima, osobito one koje nisu sposobne za rad i nemaju obitelj koja bi im pomogla.

Za te osobe, svakodnevica je neprestana borba za osnovno dostojanstvo. Njihov jedini prihod najčešće su osobna invalidnina i inkluzivni dodatak, čiji se iznosi kreću od 138 do 720 eura mjesečno, ovisno o stupnju oštećenja i potrebama korisnika. Iako su ta sredstva važna, ona nisu dovoljna za pokrivanje troškova života – hrane, lijekova, režija i pomoći u kući. Mnogi su prisiljeni živjeti sami, u neprilagođenim prostorima, često bez podrške i bez pristupa zdravstvenim i socijalnim uslugama.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, više od 268 tisuća osoba s invaliditetom nalazi se u radno aktivnoj dobi, ali njih značajan broj ne može raditi zbog težine invaliditeta. U evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, krajem lipnja 2025. godine bilo je 9.041 osoba s invaliditetom bez posla, što čini gotovo 13 posto ukupno nezaposlenih.

Uvođenjem inkluzivnog dodatka početkom 2024. godine napravljen je važan iskorak, ali provedba u praksi nije bez problema. Iako se procjenjuje da će pravo na njega ostvariti više od 147 tisuća osoba, trenutačno više od 100 tisuća korisnika čeka na rješenje, često i dulje od godinu dana. Za osobe koje žive same, bez podrške, to čekanje može značiti mjesecima nedostatka osnovnih sredstava za život.
Sustav institucionalne skrbi također je opterećen. Kapaciteti domova su ograničeni, a mjesta se čekaju godinama. Mnoge osobe koje bi trebale biti smještene u ustanove žive u neadekvatnim uvjetima, izložene siromaštvu, socijalnoj izolaciji i usamljenosti.

Kvaliteta života tih osoba ne smije ovisiti o sreći, mjestu stanovanja ili volji pojedinaca. Potrebna su sustavna, humana i održiva rješenja – od jačanja mreže osobnih asistenata i mobilnih timova, do povećanja naknada koje bi osigurale barem osnovni standard života. Primjeri iz Europske unije pokazuju da programi „života uz podršku zajednice“ mogu znatno poboljšati svakodnevicu osoba s invaliditetom i omogućiti im veći stupanj samostalnosti.
Svaka osoba, bez obzira na sposobnost rada ili obiteljske okolnosti, zaslužuje život dostojan čovjeka. 

Osobe s invaliditetom koje nemaju obiteljsku podršku ne smiju biti zaboravljene – njihova borba za dostojanstvo mora postati naš zajednički društveni prioritet.