KONVENCIJA UJEDINJENIH NARODA O PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM I NJEZIN ZNAČAJ ZA OSTVARIVANJE PRAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ
U ovom članku ćemo govoriti o ulozi Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, zašto je ona važna i kakav je njezin značaj kada govorimo o načinu na koji osobe s invaliditetom mogu ostvariti svoja temeljna zakonska prava u Republici Hrvatskoj.
Konvencija ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom predstavlja jedan od najvažnijih međunarodnih instrumenata zaštite ljudskih prava u 21. stoljeću. Republika Hrvatska ju je usvojila 2007. godine, Konvencija označava temeljni zaokretu pristupu invaliditetu – od medicinskog i karitativnog modela prema modelu ljudskih prava. Umjesto promatranja osoba s invaliditetom kao objekata skrbi i zaštite, Konvencija ih prepoznaje kao nositelje prava, ravnopravne članove društva s pravom na vlastito dostojanstvo, autonomiju i punu uključenost u sve aspekte života.
Republika Hrvatska među prvima je priznala i potpisala i ratificirala Konvenciju, čime je preuzela obvezu usklađivanja zakonodavstva, javnih politika i prakse s njezinim propisanim standardima. Ovaj članak analizira sadržaj i temeljna načela Konvencije te detaljno razmatra njezin značaj za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.
Temeljna načela i sadržaj konvencije
Konvencija se temelj na nekoliko ključnih načela: poštovanje urođenog dostojanstva i individualne autonomije, zabrana diskriminacije, puno i učinkovito sudjelovanje u društvu, poštovanje različitosti, jednakost, mogućnosti, pristupačnost, ravnopravnost spolova te poštovanje razvojnih sposobnosti djece s teškoćama u razvoju.
Jedna od najvažnijih novina jest redefiniranje pojma invaliditeta. Konvencija invaliditet promatra kao rezultat između osobe s određenim oštećenjem odnosno invaliditetom i prepreka u okruženju – fizičkih, komunikacijskih, društvenih ili institucionalnih. Drugim riječima, prepreke u društvu, a ne samo zdravstveno stanje, stvaraju invaliditet.
Konvencija obuhvaća širok spektar prava kao što su: pravo na jednakost pred zakonom, pristupačnost, obrazovanje, rad i zapošljavanje, zdravstvenu zaštitu neovisno življenje i uključenost u zajednici, političko i javno sudjelovanje te zaštitu od nasilja, zlostavljanja i iskorištavanja. Države potpisnice obvezne su poduzimati zakonodavne, administrativne i druge mjere kako bi osigurale stvarnu, a ne formalnu jednakost osoba s invaliditetom u društvu.
Ratifikacija i pravni učinak Konvencije u Republici Hrvatskoj
Republika Hrvatska potpisala je 2007. godine te ju je iste godine i ratificirala, čime je postala dio unutarnjeg pravnog poretka. Sukladno Ustavu Republike Hrvatske, međunarodni ugovori koji su ratificirani i objavljeni imaju pravnu snagu iznad zakona. To samim time znači da su odredbe Konvencije obvezujuće za sva državna tijela, sudove i javne institucije.
Ratifikacija je predstavljala snažan poticaj za normativno usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s međunarodnim standardima zaštite prava osoba s invaliditetom. Ona je također nametnula obvezu redovitog izvještavanja Odboru UN – a o provedbi Konvencije, čime se osigurava međunarodni nadzor i potiče kontinuirano unapređenje sustava.
Utjecaj Konvencije na zakonodavni okvir u Hrvatskoj
Nakon ratifikacije Konvencije, Hrvatska je intenzivirala reforme u području zaštite prava osoba s invaliditetom. Značajan je razvoj anti diskriminacijskog zakonodavstva, osobito kroz Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji invaliditet prepoznaje kao jednu od zaštićenih osnova. Time je osigurana pravna zaštita od izravne i ne izravne diskriminacije u području rada, obrazovanja, pristupima dobrima i uslugama te drugim područjima društvenog života. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom dodatno je oživotvoreno pravo na rad, uvevši sustav kvotnog zapošljavanja te poticajne mjere za poslodavce. Time se nastoji smanjiti strukturna nezaposlenost osoba s invaliditetom i osigurati njihova veća uključenost na tržište rada. U području socijalne skrbi provedene su reforme s ciljem de institucionalizacije i razvoja izvaninstitucionalnih oblika podrške. Konvencija posebno naglašava pravo na neovisan život i uključenost u zajednicu, što je utjecalo na razvoj usluga osobne asistencije, organiziranog stanovanja i drugih oblika podrške u lokalnoj zajednici. Važnu ulogu ima i institucija Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, koja prati provedbu zakona, upozorava na povrede prava i daje preporuke za unapređenje sustava.
Pristupačnost kao preduvjet za ostvarivanje prava
Jedan od temeljnih doprinosa u hrvatskom kontekstu jest snažnije naglašavanje pristupačnosti kao univerzalnog načela. Pristupačnost se ne odnosi samo na arhitektonske barijere, već i na pristup informacijama, komunikacijama, prijevozu, digitalnim sadržajima i javnim uslugama.
U Republici Hrvatskoj postupno se unapređuju standardi pristupačnosti u javnim zgradama, prometnoj infrastrukturi i obrazovnim ustanovama. Također, sve veći naglasak stavlja se na digitalnu pristupačnost, osobito u kontekstu e – uprave i javnih mrežnih stranica. Ipak, praksa pokazuje da normativni okvir često nadilazi stvarno stanje na terenu. Brojne fizičke i komunikacijske barijere i dalje ograničavaju puno sudjelovanje osoba s invaliditetom, što jasno upućuje na potrebu sustavnije provedbe i učinkovitijeg nadzora.
Obrazovanje i inkluzija
Konvencija posebno ističe pravo na inkluzivno obrazovanje. Hrvatska je u proteklim godinama razvijala sustav potpore učenicima s teškoćama u razvoju kroz asistente u nastavi, prilagodbu nastavnih sadržaja i stručnu podršku.
Cilj inkluzivnog obrazovanja nije samo fizička integracija učenika u redovne škole, već osiguravanje jednakih obrazovnih ishoda i punog sudjelovanja. U tom smislu, Konvencija potiče transformaciju obrazovnog sustava kako bi odgovorio na raznolikost učenika, umjesto da učenici budu prisiljeni prilagođavati se često neučinkovitom i neprilagođenom sustavu potrebama svakog djeteta s teškoćama u razvoju u školskom sustavu.
Primjena društvene percepcije
Možda najbolji utjecaj Konvencije u Hrvatskoj nije samo pravne već je i društvene naravi. Konvencija je pridonijela promjeni diskursa o invaliditetu – od paternalističkog pristupa prema pristupu temeljenom na pravima i ravnopravnosti.
Sve je snažnija uloga organizacija odnosno udruga osoba s invaliditetom u kreiranju javnih politika, što je u skladu s načelom „ Ništa o nama bez nas“. Sudjelovanje u procesima donošenja odluka postalo je standard koji proizlazi iz Konvencije, a nesemo pitanje dobre volje pojedinca.
Izazovi u provedbi
Unatoč značajnom napretku, provedba Konvencije u Hrvatskoj suočava se s brojnim izazovima. To uključuje nedostatak financijskih i ljudskih resursa, sporost u uklanjanju arhitektonskih barijera, neujednačenu primjenu pojedinih zakona te nedovoljnu koordinaciju između različitih oblika sustava – socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja i rada.
Poseban izazov predstavlja prelazak s formalne na suštinsku jednakost. Donošenje zakona samo je prvi korak; ključno je osigurati njihovu kvalitetnu i dosljednu primjenu i promjenu institucionalnih praksi.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da Konvencija o pravima osoba s invaliditetom predstavlja i smatra se kao temeljni dokument suvremene zaštite prava osoba s invaliditetom. Republiku Hrvatsku nije samo međunarodno obvezi, već i normativni i vrijednosni okvir za izgradnju inkluzivnog društva.
Njezin značaj očituje se u reformama zakonodavstva, razvoju sustava podrške, jačanju anti diskriminacijskih mehanizama i promjeni društvene percepcije invaliditeta. Ipak, ostvarivanje ciljeva Konvencije zahtjeva kontinuirani angažman države, lokalne zajednice, stručnjaka i samih osoba s invaliditetom.
Stvarna ravnopravnost ne postiže se isključivo pravnim normama, već uklanjanjem prepreka i osiguravanjem uvjeta u kojima svaka osoba može ostvariti svoj puni potencijal. Upravo u tome leži trajna vrijednost i značaj Konvencije – u njezinoj sposobnosti da transformira društvo prema načelima dostojanstva, jednakosti i uključenosti u osoba s invaliditetom u društvo