KADA SE LJUBAV IZNENADA RODI

Ljubav ne dolazi uvijek onda kada je planiramo, niti izgleda onako kako nam društvo nameće. Ponekad se pojavi tiho, bez velikih riječi, ali s dubokim osjećajem prihvaćenosti. Ovaj tekst govori o ljubavi koja ne poznaje granice dijagnoza, iskustava i očekivanja – ljubavi koja se događa onda kada smo spremni biti viđeni onakvima kakvi jesmo.

Ljubav ponekad dolazi onda kada je najmanje očekujemo. Nije glasna, nije savršena, ne traži pozornost – ali je stvarna. Dolazi tiho, kroz poštovanje, strpljenje i osjećaj sigurnosti da smijemo biti ono što jesmo.

Ne nastaje iz potrebe niti iz romantičnih scenarija koje nam nameću društvene mreže. Pojavi se u trenucima kada vjerujemo da smo sve već proživjeli, da smo previše umorni, previše ranjeni ili previše različiti. I baš tada nas iznenadi.

Takva ljubav ne pokušava popravljati rane, niti umanjivati iskustva. Ona ih prihvaća kao dio osobe. U tom prihvaćanju događa se iscjeljenje – tiho, nenametljivo, ali duboko.

U kontekstu osoba s invaliditetom i onih koji žive s kroničnim bolestima, traumama ili dugotrajnim životnim izazovima, ljubav se često promatra kroz prizmu ograničenja. Kao da su bliskost, nježnost i partnerski odnosi privilegija zdravih, mladih ili „bez opterećenja“. No stvarnost je drukčija.

Ljubav ne bira prema dijagnozi, tjelesnim ograničenjima, godinama ili prošlosti. Ona se događa između dvoje ljudi koji se susretnu u istini, uz međusobno poštovanje i razumijevanje.  Takva ljubav gradi odnose utemeljene na empatiji, strpljenju i podršci – vrijednostima koje su temelj i zdravih partnerskih odnosa i zdravog društva.

U svijetu koji često vrednuje brzinu, savršenstvo i vanjski dojam, tiha ljubav postaje čin hrabrosti. Ona vraća dostojanstvo bliskosti i podsjeća da svaka osoba ima pravo na ljubav, pripadanje i partnerstvo.

Ako ste ikada pomislili da je ljubav prošla pored vas, možda nije. 

Ponekad samo sjedne kraj vas – i ostane. 

Dođe onda kada smo spremni prepoznati je.