ISPRAVONO OPHOĐENJE PREMA OSOBAMA S INVALIDITETOM OD STRANE DJELATNIKA ZAVODA ZA SOCIJALNU SKBR- TEMELJ ZA KVALITETNO I PROFESIONALNO UPUĆIVANJE U OSTVARIVANJE PRAVA

U ovom članku govorit ćemo o važnosti ispravnog ophođenja socijalnih radnika i drugih djelatnika zavoda za socijalnu skrb, te zašto se upravo to smatra kao jedan od temelja za kvalitetno i profesionalno upućivanje osoba s invaliditetom u ostvarivanje njihovih prava.

Osobe s invaliditetom čine značajan dio društva (17% ukupnog broja stanovništva)te, sukladno nacionalnom zakonodavstvu i međunarodnim dokumentima poput Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, imaju pravo na punu uključenost, ravnopravnost i dostojanstven život.                                Sustav socijalne skrbi u tom kontekstu ima ključnu ulogu, jer predstavlja prvu institucionalnu točku kontakta u ostvarivanju prava, podrške i usluga.

Način na koji djelatnici Zavoda za socijalnu skrb komuniciraju, informiraju i vode postupke vezane uz osobe s invaliditetom nije samo pitanje profesionalne etike, već i temelj kvalitete cijelog sustava. Ispravno ophođenje podrazumijeva poštovanje dostojanstva, individualizirani pristup, razumijevanje specifičnih potreba te dosljednu primjenu zakona i stručnih standarada. Upravo profesionalno i senzibilizirano postupanje socijalnih radnika i drugih stručnjaka osigurava da prava osoba s invaliditetom ne ostanu samo normativno zajamčena, već da ista budu i stvarno ostvarena odnosno primjenjiva u praksi.

Osobe s invaliditetom kao nositelji prava, a ne objekti skrbi

Suvremeni pristup invaliditetu temelji se na socijalnom modelu, koji naglašava da prepreke u društvu – fizičke, komunikacijske i one u razlikama u stavovima – često predstavljaju veće ograničenje od samog zdravstvenog stanja. U tom smislu, osobe s invaliditetom nisu i ne smiju se gledati kao objekt milosrđa ili pasivni korisnici pomoći, već kao nositelji zakonskih i drugih prava.

Djelatnici Zavoda za socijalnu skrb moraju polaziti od načela ravnopravnosti, nediskriminacije i autonomije, a to znači sljedeće:                                                                                      1. obraćati se izravno osobi s invaliditetom, a ne isključivo njegovom/njezinom članu obitelji ili pratnji                              

2. koristiti primjeren i dostojanstven jezik (izbjegavati umanjujuće ili pogrdne  izraze)                                                 

3. poštovati pravo osobe na donošenje odluka o vlastitom životu, uz pružanje potrebne stručne podrške

Neprimjereno ophođenje – poput umanjivanja sposobnosti, ignoriranja mišljenja osobe ili donošenja odluka bez njezinog sudjelovanja – može dovesti do sekundarne viktimizacije i gubitka povjerenja u institucije.

Neprimjereno ophođenje – poput umanjivanja sposobnosti, ignoriranja mišljenja osobe ili donošenja odluka bez njezinog sudjelovanja – može dovesti do sekundarne viktimizacije i gubitka povjerenja u institucije.

Profesionalna komunikacija kao temelj povjerenja

Komunikacija je ključni alat u radu socijalnih radnika.             U radu s osobama s invaliditetom ona mora biti prilagođena individualnim potreba, a to znači:

 1. osiguravanje pristupačnih informacija (jednostavan jezik, dostupnost informacija alternativnim rokovima)         

2. strpljenje i jasno objašnjavanje prava, postupaka i rokova  

3. provjeru razumijevanja informacija.                              

Osobe s intelektualnim teškoćama, oštećenjem sluha ili vida, psihosocijalnim teškoćama ili kroničnim bolestima mogu imati specifične komunikacijske potrebe.                                 U takvim situacijama stručnjak mora pokazati kompetencije   i spremnost na prilagodbu korisniku, a ne očekivati da se korisnik prilagodi sustavu. Empatična komunikacija ne znači gubitak profesionalne distance, već sposobnost razumijevanja situacije korisnika uz zadržavanje vlastite objektivnosti. Povjerenje koje se gradi kroz kvalitetan odnos izravno utječe na spremnost osobe da iznese relevantne informacije, zatraži pomoć ili se uključi u planiranje vlastite podrške. 

Uloga socijalnih radnika u ostvarivanju prava Socijalni radnici u sustavu socijalne skrbi imaju višestruku ulogu: informativnu, savjetodavnu, administrativnu i zagovaračku. Njihova stručnost presudna je za pravilno usmjeravanje osoba s invaliditetom prema odgovarajućim pravima i uslugama.

Informiranje i edukacija korisnika

Prava iz sustava socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, kao i prava iz drugih sektora (obrazovanje, zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje),često su kompleksna i zahtijevaju detaljno tumačenje. Socijalni radnik mora osigurati da korisnik dobije cjelovite i točne informacije o uvjetima, postupku i dokumentaciji potrebnoj za ostvarivanje prava. 

Procjena potreba i individualizirani pristup

Profesionalna procjena obuhvaća analizu funkcionalnih sposobnosti ,obiteljskog okruženja, socioekonomskog statusa i dostupnih resursa u zajednici. Na temelju takve procjene izrađuje se individualni plan podrške. Jedinstveni pristup „ za sve“ nije primjeren jer invaliditet nije homogena kategorija. 

Koordinacija i međusobna suradnja

Osobe s invaliditetom često su korisnici usluga iz više sustava. Socijalni radnik ima važnu ulogu u koordinaciji između zdravstvenih ustanova, obrazovnih institucija, službi za zapošljavanje i organizacija civilnog društva. Učinkovita međuresorna suradnja sprječava prebacivanje odgovornosti i smanjuje administrativno opterećenje korisnika. 

Zagovaranje prava i prevencija diskriminacije. 

Kada osoba s invaliditetom naiđe na prepreke ili na nejednak tretman, socijalnih radnik mora tada djelovati kao zagovaratelj njegovih/ njezinih prava. To uključivanje upućivanje na mehanizme zaštite, informiranje o mogućnostima prava na podnošenje pritužbe te aktivno sudjelovanje u uklanjanju prepreka unutar samog sustava.

Etički standardi i profesionalna odgovornost. 

Stručnjaci u sustavu socijalne skrbi obvezni su poštovati etička načela struke: poštivanje dostojanstva i vrijednosti svake osobe, profesionalnu kompetentnost, povjerljivost podataka i odgovornost i odgovornost prema korisniku i društvu. U radu s osobama s invaliditetom posebno su važni: 

1. zaštita privatnosti i osjetljivih podatak

2. izbjegavanja sukoba interesa

3. kontinuirano stručno usavršavanje u području invaliditeta

4. prepoznavanje i suzbijanje vlastitih predrasuda.   

Nedovoljna informiranost ili stereotipni stavovi mogu rezultirati pogrešnom procjenom i uskraćivanjem prava.       Stoga je kontinuirana edukacija djelatnika o specifičnostima različitih vrsta invaliditeta nužna za održavanje profesionalnih standarada.

Pristupačnost kao institucionalna obveza

Ispravno ophođenje prema osobama s invaliditetom ne odnosi se samo na pristup prema osobi s invaliditetom na osobnoj razini, već i na organizacijske uvjete rada. Zavodi za socijalnu skrb moraju osigurati sljedeće:

1. arhitektonsku pristupačnost prostora

2. mogućnost komunikacije putem različitih kanala (osobno, elektronski, telefonski)

3. razumljive obrasce i upute

4. primjereno vrijeme za rad s korisnicima

Ako fizički ili komunikacijski uvjeti onemogućuju ravnopravan pristup, tada i najbolja namjera pojedinog djelatnika ostaje ograničena. Institucionalna podrška i jasno definirane procedure ključne su za dosljednu načela jednakosti.

Važnost senzibilizacije i promjene društvenih stavova

Djelatnici socijalne skrbi svojim profesionalnim pristupom mogu značajno utjecati na percepciju osoba s invaliditetom  u široj zajednici. Primjerom u svakodnevnom radu promiču kulturu poštovanja i inkluzije.

Senzibilizacija podrazumijeva razumijevanje da invaliditet nije isključivo medicinsko pitanje, već se smatra kao pitanje ljudskih prava i društvene odgovornosti. Kada socijalni radnik pristupa osobi s invaliditetom s uvažavanjem i profesionalnošću, on ne samo da pomaže pojedincu, već i doprinosi jačanju povjerenja u institucije i izgradnji pravednijeg društva.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da ispravno ophođenje prema osobama s invaliditetom u sustavu socijalne skrbi nije dodatna vrijednost, već se smatra kao temeljna profesionalna obveza. Ono uključuje poštivanje dostojanstva individualizirani pristup, kvalitetnu komunikaciju, stručno informiranje i aktivno zagovaranje prava.

Socijalni radnici imaju ključnu ulogu u osiguravanju da zakonski zajamčena pravapostanu stvarno dostupna i primjenjiva. Njihova stručnost, etičnost i senzibiliziranost
izravno utječu na kvalitetu života osoba s invaliditetom i njihovu uključenost u društvu.

Sustav socijalne skrbi koji počiva na profesionalnom, empatičnom i kompetentnom radu svojih djelatnika predstavlja snažan oslonac osobama s invaliditetom u ostvarivanju njihove autonomije, sigurnosti i ravnopravnosti. Upravo takav pristup čini razliku između formalnog pružanja usluge i stvarne, kvalitetne podrške koja osnažuje pojedinca i jača društvo u cjelini.