EDUKACIJA RODITELJA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S POSEBNIM POTREBAMA I INVALIDITETOM

U ovom članku ćemo govoriti o važnosti kvalitetne edukacije o razumijevaju potreba, želja i mogućnosti odrasle djece s teškoćama u razvoju i osoba s posebnim potrebama i invaliditetom, jer na taj na in se potiče roditelje da promišljaju o potrebama svoje odrasle djece s teškoćama u razvoju i odraslih osoba s invaliditetom. 

Roditeljstvo je jedan od najzahtjevnijih ali i najljepših životnih poziva. Kada dijete ima teškoće u razvoju ili invaliditet, roditeljska uloga poprima dodatne dimenzije – emocionalne, socijalne i organizacijske. Dok se u djetinjstvu na terapije, obrazovanje i zdravstvenu skrb, dolaskom punoljetnosti postavlja se novo pitanje koje glasi :kako podržati odraslu osobu s posebnim potrebama ili invaliditetom  da živi ispunjen, dostojanstven i samostalan život u skladu sa svojim mogućnostima i željama? Odgovor na to pitanje često leži u edukaciji roditelja – ne kao jednokratnom tečaju, već kao trajnom procesu učenja, razumijevanja i prilagodbe. 

Odrastanje ne prestaje s punoljetnošću 

Mnogi roditelji, nakon što njihovo dijete s teškoćama u razvoju i posebnim potrebama postane punoljetno, osjećaju neizvjesnost i strah: što ako ostanu sami, tko će brinuti sa njihovim dijete, kako osigurati kvalitetan život i samostalnost? Ti su osjećaji razumljivi, ali isto tako važno je prepoznati da odrasle osobe s posebnim potrebama  ili  invaliditetom, jednako kao i svi drugi imaju svoje želje, snove i potrebe za autonomijom. Edukacija roditelja u toj fazi života pomaže im da nauče prepoznati mogućnosti svog djeteta, poticati razvoj samostalnosti i prihvatiti promjene koje dolaze s odraslom dobi. 

Razumijevanje želja i potreba odrasle osobe 

Često se događa da roditelji, iz ljubavi i zaštitničkog instinkta, preuzmu previše kontrole nad životom svog djeteta. Ipak, odrasla osoba s posebnim potrebama ili invaliditetom  ima pravo izraziti svoje želje – bilo da se radi o izboru odjeće, načinu provođenja slobodnog vremena, poslu, ljubavi ili samostalnom stanovanju. Edukacija roditelja kroz radionice, savjetovališta i grupe podrške omogućuje im da razviju vještine aktivnog slušanja i empatične komunikacije, kako bi mogli čuti što njihovo dijete doista želi, a ne što oni misle da je najbolje za njega.

Od ovisnosti prema održivoj samostalnosti

U mnogim slučajevima odrasle osobe s posebnim potrebama mogu živjeti relativno samostalno – uz odgovarajuću podršku. To može uključivati osobnu asistenciju u aktivnostima svakodnevnog života, podršku u zapošljavanju, korištenju digitalnih tehnologija ili usluge organiziranog stanovanja. Roditelji koji su educirani o tim mogućnostima postaju aktivni partneri u planiranju mogućnosti svog djeteta. Edukacijski programi često uključuju i informacije o pravima osoba s invaliditetom, sustavu socijalne skrbi, kao i primjerima dobre prakse iz zajednice. 

Emocionalna dimenzija – prihvaćanje i osnaživanje 

Jedan od najvažnijih, ali i najtežih dijelova edukacije roditelja odnosi se na emocionalno suočavanje s činjenicom da njihovo dijete postaje odrasla osoba koja ima vlastiti identitet. To zahtjeva proces puštanja – smanjenje prezaštićivanja i izgradnju međusobnog povjerenja. Roditelji koji prolaze kroz edukativne programe, često svjedoče kako su naučili ne samo razumjeti potrebe svog djeteta, već i prepoznati vlastite granice, osjećaje straha i tuge te pronaći načine da se nose s njima. Takvo osnaživanje dovodi do zdravijeg odnosa punog poštovanja i uzajamnog razumijevanja. 

Uloga zajednice i stručnjaka 

Edukacija roditelja ne može i ne smije biti izolirani proces. Ona treba biti podržana sustavno – kroz Zavode za socijalnu skrb, udruge osoba s invaliditetom, obrazovne i zdravstvene ustanove. Stručnjaci (psiholozi, socijalni radnici, edukacijski rehabilitatori i radni terapeuti).imaju ključnu ulogu u pružanju točnih informacija, ali i izgradnji partnerskog odnosa s roditeljima. Takva suradnja potiče stvaranje uključivih zajednica u kojima osobe s invaliditetom mogu ostvariti svoje potencijale, a roditelji se osjećati podržano i informirano. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da edukacija roditelja odrasle djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom nije luksuz, već nužnost. Ona predstavlja prvi korak prema razumijevanju, prihvaćanju i stvaranu prostora u kojem svaka osoba ima pravo birati, odlučivati i živjeti dostojanstveno. 

Roditelji koji ulažu u svoje znanje ne samo da pomažu vlastitom djetetu, već pridonose i stvaranju društva koje prepoznaje različitosti kao vrijednost, a ne kao prepreku. Kada svaki roditelj nauči slušati, podržavati i vjerovati u sposobnost svog odraslog djeteta, tada počinje pravi proces osamostaljivanja – i za dijete i za roditelja. Upravo tu, u razumijevanju međusobnom poštovanju, leži temelj inkluzivnog društva kojem svi težimo.