DRUŠTVENI ČIMBENICI I NJIHOV UTJECAJ NA ŽIVOTNI STANDARD OSOBA S INVALIDITETOM U REPUBLICI HRVATSKOJ

U ovom članku osvrnut ćemo se na utjecaj društvenih čimbenika na životni standard osoba s invaliditetom i to društveni čimbenici utječu na kvalitetu životnog standarda osoba s invaliditetom u Republici te zašto je navedeni problem važan za kvalitetan život osoba s invaliditetom i njihovih obitelji.

Osobe s invaliditetom čine jednu od najranjivijih društvenih skupina u Republici Hrvatskoj. Spomenimo da u Republici Hrvatskoj živi 17 % osoba s invaliditetom koje se svakodnevno suočavaju s različitim oblicima fizičkih, senzoričkih, intelektualnih i mentalnih teškoća. Iako država formalno uređuje njihova prava kroz zakone i strategije, stvarni životni standard ove skupine društva uvelike ovisi o nizu društvenih čimbenika: od pristupa obrazovanju i zapošljavanju, preko dostupnosti socijalnih i zdravstvenih usluga, pa do stavova zajednice i razine društvene podrške.

U ovom članku detaljnije ćemo analizirati kako ti čimbenici oblikuju kvalitetu života osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, koje su ključne prepreke i što je potrebno mijenjati kako bi društvo postalo uistinu inkluzivno.

Stavovi društva i razina svijesti

Društveni stavovi prema invaliditetu jedan su od najsnažnijih čimbenika koji uvelike određuju životni standard osoba s invaliditetom. Usprkos napretku, još uvijek su prisutne predrasude, stereotipi i niska razina razumijevanja njihovih potreba.

Primjeri čimbenika koji utječu na navedeni problem su:        

 1. stigmatizacija i diskriminacija koje mogu dovesti do socijalne izolacije . 

2. nedostatak informiranosti rezultira time da mnogi građani nisu svjesni strukturalnih prepreka kroz koje osobe s invaliditetom prolaze i koje proživljavaju. 

3. pozitivan trend je rast javnih kampanja i povećanja vidljivosti ove populacije u medijima, što polako doprinosi promjeni percepcije javnosti. 

Obrazovanje i uključivanje u sustav

Obrazovanje je temeljni preduvjet za bolji životni standard svake osobe pa tako i osoba s invaliditetom, iako hrvatski obrazovni sustav formalno podržava inkluziju u praksi postoje mnogi izazovi, kao što su:

1. nedostatak asistenata u nastavi, osobito u ruralnim sredinama

2. ograničen pristup školama koje imaju odgovarajuću infrastrukturu –pristupačne ulaze, dizala, prilagođene učionice

3. nedovoljno prilagođen kurikulum i manjak edukacije nastavnika za rad s djecom s teškoćama u razvoju

Rezultat je smanjena obrazovna dostupnost, što samim time dugoročno utječe na mogućnosti zapošljavanja i financijsku samostalnost.

Zapošljavanje i ekonomska sigurnost

Ekonomski položaj osoba s invaliditetom jedan je od ključnih pokazatelja njihovog životnog standarda. Iako postoje kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom ,poslodavci se često odlučuju plaćati penale, umjesto da zapošljavaju osobe s invaliditetom. Glavne prepreke su:

1. strah poslodavaca od dodatnih troškova i prilagodbi radnog mjesta

2. nedostatak prilagođenih radnih uvjeta

3. neusklađenost obrazovnih programa s tržištem rada

4. stereotipi da osobe s invaliditetom „ ne mogu produktivno raditi.“

Posljedica svega navedenog je visoka nezaposlenost, ovisnost o socijalnim naknadama i slabija integracija u društvo.

Dostupnost socijalnih i zdravstvenih usluga.                   Pristup kvalitetnoj zdravstvenoj i socijalnoj skrbi jedan je od važnih društvenih čimbenika, kao što su:

1. rehabilitacija i fizikalna terapija često su nedovoljno dostupne ili se na njih dugo čeka.

2. socijalne usluge, poput osobne asistencije, još nisu jednako dostupne svima, zbog nedostatka istih3. mnoge obitelji snose teret njege, zbog nedostatnih kapaciteta sustava . Ove razlike najviše se osjete između urbanih i ruralnih sredina.

3. mnoge obitelji snose teret njege, zbog nedostatnih kapaciteta sustava . Ove razlike najviše se osjete između urbanih i ruralnih sredina.

Infrastruktura i pristupačnost prostora

Iako su zakonom propisani standardi pristupačnosti, u praksi mnoge javne institucije još uvijek nisu u potpunosti prilagođene. Problemi uključuju:

1. stepenice bez rampi

2. nepostojanje dizala ili su ista neprilagođena za osobe s invaliditetom.

3. nepristupačan javni prijevoz

4. nedovoljno označenih parkirnih mjesta . Neadekvatna infrastruktura direktno smanjuje mobilnost osoba s invaliditetom ,ograničava njihovu neovisnost i sudjelovanje u društvu.

Uloga obitelji i zajednice

Za mnoge osobe s invaliditetom obitelj je glavni nositelj podrške, međutim:                                                                                   

1. teret brige može uzrokovati emocionalno i financijsko iscrpljenje obitelji

2. manjak dostupnih usluga smanjuje mogućnost ravnomjernije raspodjele tereta

3. u zajednicama gdje postoji jača socijalna mreža, kvaliteta života osoba s invaliditetom znatno je bolja.

Digitalna pristupačnost i moderna tehnologija

Tehnologija je postala jedan od ključnih faktora za neovisnost osoba s invaliditetom:

1. digitalne platforme omogućuju obrazovanje na daljinu, rad od kuće i lakši pristup informacijama.

2. digitalna pristupačnost u Republici Hrvatskoj još uvijek nije ujednačena –mnoge web stranice i aplikacije nisu optimizirane za osobe s oštećenjem vida i sluha ili za osobe s motoričkim oštećenjima 

Digitalni jaz može dodatni produbiti socijalnu isključenost.    Iz svega navedenog možemo zaključiti da složenost društvenih čimbenika koji utječu na životni standard osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj pokazuje da nije dovoljno imati zakone – potrebna je sustavna i kontinuirana primjena inkluzivnih politika, uz povećanu svijest šire javnosti.

Unaprjeđenje infrastruktura, veća podrška obrazovanju, poticanje zapošljavanja, digitalna pristupačnost i razvoj socijalnih usluga ključni su koraci prema društvu u kojem će osobe s invaliditetom živjet u dostojanstveno ,ravnopravno i neovisno. 

Stvaranje Republike Hrvatske koja je inkluzivna, nije samo društvena obveza, već i dokaz humanosti, solidarnosti i kvalitete našeg društva.