DRUŠTVENI ČIMBENICI I NJIHOV UTJECAJ NA ŽIVOTNI STANDARD OSOBA S INVALIDITETOM U MALIM SREDINAMA

Nakon što smo u prošlom članku o društvenim čimbenicima i njihovom utjecaju na životni standard osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj u ovom članku ćemo se osvrnuti na društvene čimbenike i njihov utjecaj na životni standard osoba s invaliditetom koje žive u malim sredinama i kako navedeni čimbenici utječu na njihovu kvalitetu života.

Životni standard osoba s invaliditetom u velikoj mjeri određen je kvalitetom društvenog kruženja u kojem žive. Iako se u javnim politikama sve češće naglašava važnost inkluzije u Republici Hrvatskoj osobe s invaliditetom koje žive u malim sredinama i dalje se susreću s nizom prepreka koje nisu samo ekonomske prirode. One proizlaze iz društvenih čimbenika – stavova, razine informiranosti, dostupnosti podrške, komunalne infrastrukture i organizacije lokalne zajednice.

Upravo su ti društveni čimbenici ključni, jer određuju hoće li osoba s invaliditetom imati jednaku mogućnost sudjelovanja u životu zajednice, kakvu podršku može očekivati i u kojoj će mjeri moći ostvariti svoje potencijale. U nastavku članka razmotrit ćemo kako i zašto ovi čimbenici snažno utječu na svakodnevni život i životni standard osoba s invaliditetom koje žive u manjim sredinama.

Društveni stavovi i razina razumijevanja 

U manjim sredinama društveni odnosi su povezaniji, ali istovremeno tradicionalniji. To često sa sobom donosi nekoliko izazova:

1. Predrasude i stereotipi – manje sredine sporije prihvaćaju promjene u društvenim normama. Stereotipi o osobama s invaliditetom mogu rezultirati umanjivanjem njihovih sposobnosti ili pretpostavkom da im je potrebna stalna skrb. To otežava zapošljavanje, uključivanje u aktivnosti zajednice i stvaranje samostalnog života.                                                 

2. Nedostatak informacija – ljudi često nisu dovoljno upoznati s vrstama invaliditeta, pravima osoba s invaliditetom i načinima pružanja podrške. Kada nema informacija, nerazumijevanje se pretvara u nevoljkost, a osoba s invaliditetom ostaje izolirana.                                                    

3. Pozitivna strana bliskih zajednica – s druge strane, manja mjesta mogu pokazati visoku razinu solidarnosti kada su odnosi izgrađeni, međutim takva podrška često ovisi o individualnoj dobroj volji, a ne o sustavno uređenim rješenjima, što znači da ista nije jednaka za sve

Dostupnost obrazovanja i radnih prilika

Životni standard uvelike ovisi o mogućnostima obrazovanja i zapošljavanja. U manjim sredinama izazovi su izraženiji:       

1. osnovne i srednje škole često nisu adekvatno prilagođene, bilo infrastrukturno(pristup dizala, pristupačne učionice) ili programskim sadržajem (asistenti u nastavi i specijalizirani stručnjaci).

2. visoko obrazovanje uglavnom je vezano za veće gradove, pa osobe s invaliditetom koje bi željele studirati moraju napustiti sredinu i dodatno snositi troškove smještaja, prijevoza i terapija.                                                                     

3. Zapošljavanje je dodatno otežano, jer u manjim sredinama nedostaje raznovrsnosti poslova, a poslodavci ponekad izbjegavaju zapošljavati osobe s invaliditetom zbog neinformiranosti ili pogrešnih pretpostavkama o prilagodbi radnog mjesta.

Sve navedeno smatra se posljedicama ograničavanja ekonomskih mogućnosti i veće ovisnosti o obitelji i socijalnim naknadama.

Socijalna podrška i institucionalne usluge

Kvaliteta života osoba s invaliditetom usko je povezana s dostupnošću stručnih i socijalnih usluga

1. manjak stručnog kadra – u manjim sredinama često nedostaje logopeda, edukacijskih rehabilitatora , psihologa, radnih terapeuta i drugih stručnjaka. To znači da osobe s invaliditetom nerijetko moraju putovati u veće gradove kako bi dobile temeljne usluge.

2. nedovoljno razvijene socijalne usluge – usluge osobne asistencije, pomoćnika u nastavi, organiziranog prijevoza ili dnevnih boravaka često su ograničene ili ih uopće nema.       To dovodi do preopterećenja obitelji, posebno u slučajevima težih oblika invaliditeta.

3. oslanjanje na neformalnu podršku – obitelji brigu i ulogu koja bi trebala biti barem djelomično nadoknađena sustavom. Time je narušen njihov ekonomski status, ali i psihološko blagostanje.

Infrastruktura i mobilnost

Mobilnost je temelj neovisnog života. U malim sredinama postoje specifični problemi kao što su:

1. Neadekvatna pristupačnost javnih površina – rijetko su uređeni pristupi ustanovama, trgovinama ili kulturnim sadržajima. Čak i kada iste postoje ,često nisu u skladu s propisima.

2. Javni prijevoz je slab ili nepostojeći – to posebno pogađa osobe koje se koriste ortopedskim pomagalima, osobe s oštećenjem vida ili one kojima je potreban prilagođen oblik prijevoza.

3. Digitalna infrastruktura nije dovoljno razvijena – nedostatak brze i stabilne Internet mreže ograničava korištenje digitalnih usluga, učenje na daljinu ,telemedicinu i rad od kuće – opcije koje bi značajno poboljšale njihov životni standard. 

Uključenost u društveni i kulturni život

Osobe s invaliditetom u malim sredinama često se suočavaju s oskudnom ponudama aktivnosti:                                           1. malo kulturnih i rekreacijskih sadržaja koji su istovremeno pristupačni.

2. nedostatak organiziranih klubova, radionica i udruga koje bi omogućile socijalizaciju i razvoj vještina                              

3. povećana izoliranost, što ima direktan utjecaj na mentalno zdravlje, osjećaj pripadnosti i opći životni standard                

U manjim sredinama ponekad postoji stigma oko mentalnog zdravlja ili invaliditeta ,što dodatno otežava uključivanje i otvorenu komunikaciju o problemima. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da društveni čimbenici imaju ogroman utjecajna životni standard osoba s invaliditetom posebno u manjim sredinama gdje je podrška često ograničena, a društvene norme su tradicionalnije. Nedostatak pristupačnih usluga, otežana mobilnost, ograničene obrazovne i radne prilike te neinformiranost zajednice stavljaju osobe s invaliditetom u neravnopravni položaj. 

Ipak, pozitivni pomaci su mogući. Razvijanjem lokalnih usluga, edukacijom zajednice, poticanjem zapošljavanja, unapređenjem infrastrukture te osiguranjem sustavnih oblika podrške, male sredine mogu postati mjesta inkluzije i jednakih mogućnosti. 

Ključno je razumjeti da inkluzija nije pitanje politike, nego i zajedničke odgovornosti –i da svatko od nas može pridonijeti društvu u kojem su osobe s invaliditetom ravnopravni i aktivni sudionici života.