DEMOGRAFSKI TRENDOVI I PORAST INVALIDITETA - POTREBA ZA SUSTAVNIM ODGOVOROM INSTITUCIJA I PODRŠKOM OBITELJIMA
Republika Hrvatska suočava se s jasnim demografskim promjenama koje već sada imaju vidljiv utjecaj na zdravstveni, obrazovni i socijalni sustav. Sve kasnije roditeljstvo i ubrzano starenje populacije povezani su s porastom broja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Ovi trendovi nisu privremeni, već dugoročno predvidivi, no sustavni odgovori institucija još uvijek su nedostatni.
1. Kako kasnije roditeljstvo može utjecati na razvoj djeteta
- Kasnije roditeljstvo povezano je s povećanim rizicima za neke razvojne teškoće kod djece zbog prirodnih promjena koje se događaju s godinama:
- Genetski faktori: S godinama raste vjerojatnost genetskih mutacija u jajnim stanicama i spermijima, što može povećati rizik od određenih genetskih poremećaja. Jedan od njih je Autizam i bolesti iz spektra .
- Komplikacije u trudnoći i porodu: Starija dob roditelja povezana je s većom učestalošću gestacijskog dijabetesa, povišenog krvnog tlaka, prijevremenih poroda i niske porođajne težine.
- Neurološki razvoj: Djeca rođena u trudnoćama s komplikacijama ili prijevremeno imaju veći rizik od neuroloških poremećaja te motoričkih i kognitivnih izazova.
Važno je naglasiti da kasnije roditeljstvo ne znači automatski da će dijete imati teškoće, već povećava statistički rizik. Pravovremena medicinska skrb i rana intervencija dramatično smanjuju moguće posljedice .
2. Starenje populacije i rast stečenog invaliditeta
Uz porast broja djece s teškoćama u razvoju, bilježi se i povećanje osoba koje invaliditet stječu tijekom života, osobito u starijoj dobi. Degenerativne bolesti, kronična stanja i dugotrajna zdravstvena opterećenja povećavaju potrebu za dugotrajnom skrbi, rehabilitacijom i podrškom u zajednici. Trenutni sustavi često nisu dovoljno prilagođeni ovim izazovima:
-nedostatak osobnih asistenata,
-duga čekanja za rehabilitaciju i manjak dostupnih usluga u manjim sredinama ukazuju na strukturne slabosti koje zahtijevaju hitnu intervenciju.
3. Socijalni i emocionalni utjecaj na obitelji
Porast broja djece s teškoćama i odraslih osoba s invaliditetom značajno opterećuje obitelji – emocionalno, psihološki i financijski. Podrška sustava u obliku savjetovanja, rehabilitacije, financijske pomoći i asistencije nije samo moralna obaveza, već i dugoročna investicija u smanjenje ukupnog opterećenja društva i države.
4. Potreba za stambenim zajednicama i osobnom asistencijom Kroz dugogodišnji rad primjećujemo nedostatak kvalitetne skrbi za djecu i adolescente s teškoćama u razvoju koji, iako možda imaju roditelje, ne dobivaju adekvatnu psihološku podršku u osjetljivom razdoblju adolescencije. Tradicionalni institucionalni smještaj često ne može pružiti potrebnu emocionalnu, socijalnu i razvojnu podršku. Upravo zato osobna asistencija i stambene zajednice imaju ključnu ulogu: omogućuju mladima da odrastaju u sigurnom, poticajnom okruženju, razvijaju samostalnost i socijalne vještine te se pripremaju za život u zajednici. Nedostatak takvih kapaciteta ozbiljno ograničava mogućnost razvoja i socijalnog uključivanja ovih mladih osoba. Institucije moraju hitno planirati proširenje mreže stambenih zajednica, osigurati stručni kadar i sustavnu osobnu asistenciju kako bi proces deinstucionalizacije bio uspješan i dugoročan.
Važnost rane intervencije i edukacije roditelja
Rani screening, dijagnostika i pravovremene intervencije kod djece s rizikom od razvojnih teškoća dramatično povećavaju kvalitetu života i smanjuju potrebu za intenzivnijim mjerama kasnije. Javna edukacija i savjetovanje roditelja također su ključni – informiran roditelj pravovremeno može zatražiti pomoć i podršku, - smanjujući stres i mogućnost dugoročnih problema.
Preporuke za institucije
Kako bi se odgovorilo na postojeće i buduće izazove, nužno je:
- Razviti nacionalne strategije koje povezuju demografsku politiku s politikama invaliditeta.
- Osigurati pravovremenu i dostupnu dijagnostiku i intervenciju za djecu.
- Sustavno ulagati u stručne kadrove svih profila (zdravstvenih, rehabilitacijskih i socijalnih).
- Jačati usluge podrške u zajednici, osobito za starije osobe s invaliditetom i mlade kojima roditelji ne mogu pružiti adekvatnu podršku.
- Pojednostaviti i povezati administrativne procedure između različitih resora.
- Proširiti mrežu stambenih zajednica i osobne asistencije kako bi se omogućila kvalitetna deinstucionalizacija i uključivanje mladih u društvo.
Članak možemo zaključiti činjenicom da porast broja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom nije anomalija, već posljedica predvidivih demografskih kretanja. Institucije imaju odgovornost reagirati pravovremeno i dugoročno, a društvo mjeriti prema sposobnosti da podrži najranjivije.
Djeca s teškoćama u razvoju , osobe s posebnim potrebama I invaliditetom u nisu teret – oni su ogledalo zrelosti društva i sustava, a ulaganje u njih znači ulaganje u pravedno, inkluzivno i održivo društvo.