ŽIVOT OSOBA S INVALIDITETOM U MALIM SREDINAMA
U ovom članku osvrnut ćemo se s kojim se problemima najčešće susreću osobe s invaliditetom djeca s teškoćama u razvoju i njihovi roditelji, uz to osvrnut ćemo se na to koliko život u manjim sredinama može utjecati na njihov život, i na ostvarivanje njihovih prava.
Iako mnogi manji gradovi i općine još uvijek nemaju potpuno riješenu pristupačnost i prilagodbu građevina, događaja i organizaciju putovanja za osobe s invaliditetom, a sama prilagodba objekata, sadržaja ovisi od mjesta do mjesta postoje razlike većih i manjih gradova. Tehnologija je dosta napredovala što je naravno olakšalo komunikaciju koja samim time može biti pristupačnija osobama s invaliditetom, a samim time i kretanje olakšano svim osobama s invaliditetom.
Kada govorimo o marginalizaciji osoba s invaliditetom ona predstavlja veliki problem zbog toga što ista može dovesti do izoliranosti osoba s invaliditetom koje žive u manjim sredinama, samim time do iste također dolazi i zbog teže dostupnosti zdravstvenim i drugim usluga zbog slabije prometne povezanosti, i manje mogućnosti za zapošljavanje i obrazovanje osoba s invaliditetom.
Da sve ranije navedeno lakše razumjeli pojasnit ćemo na primjeru Slavonije odnosno Grada Belišća. S obzirom da se Grad Belišće nalazi u Osječko – baranjskoj županiji jer mogu steći mnoge radne navike u skladu sa svojim vlastitim mogućnostima. Kada govorimo o preprekama kod zapošljavanja osoba s invaliditetom na navedenom području one se pojavljuju najčešće kod poslodavaca, zbog njihovih predrasuda prema osobama s invaliditetom.
Kada spominjemo javni prijevoz on se oslanja na autobuse koji povezuju grad s manjim mjestima i većim gradovima. Većina autobusa koji prometuju su niskopodni i imaju sjedala koja su prilagođena za osobe s invaliditetom. Jedini nedostatak koji treba spomenuti, a vrlo je važan je taj što autobusni kolodvor nažalost nije prilagođen za osobe s invaliditetom, pa im je samim time korištenje javnog prijevoza, pa samim time i putovanje otežano. Kao još jedan važan problem koji treba istaknuti je to što su mnoge autobusne linije ukinute, pa je samim time teško doći do Osijeka, a pogotovo do Zagreba, što otežava putovanje osobama s invaliditetom javnim prijevozom.
Kada govorimo o arhitektonskim barijerama mnoge građevine imaju prilagođen pristup za osobe s invaliditetom. Isto tako važno je spomenuti da sve javne ustanove i neke kulturne imaju postavljene rampu za osobe s invaliditetom, a najveći nedostatak je što građevine sa rekreacijskim i drugim zabavnim sadržajima nisu prilagođene za osobe s invaliditetom, osim Gradskog bazena Belišće, kafića i restorana koji su prilagođeni za osobe s invaliditetom.
Kada govorimo o uključivanju djece s teškoćama u razvoju u vrtiće ne uključuju se u vrtiće, jer nema dovoljno educiranog osoblja (asistenata, rehabititatora), a jedine usluge koje mogu koristiti su senzorna soba (prostor u kojem se aktivno potiče aktivno istraživanje organizirano za stjecanje senzornih iskustava i razvoj vještina), ali nedostaju stručnjaci koji bi taj posao radili, što je važno poticati u svim manjim sredinama u Republici Hrvatskoj.
Kada govorimo o obrazovanu djece s teškoćama u razvoju njima pomažu pomoćnici u nastavi koje osiguravaju udruge ili županije, ali u ograničenoj mjeri. Isto tako mnoge škole nisu pripremljene za način uključivanja djece s teškoćama u razvoju u obrazovni sustav. Svako dijete može u skladu sa svojim mogućnostima sudjelovat u nastavi (djeca s autizmom, intelektualnim teškoćama i ADHD – om) idu u redovne razrede, a postoji i mogućnost podijele i na posebna razredna odjeljenja što je jako rijetko.
Kada govorimo o srednjoškolskom obrazovanju djece s teškoćama u razvoju izbor zanimanja za navedenu skupinu djece je ograničen i takva djeca se najčešće školuju za pomoćna zanimanja kao što su pomoćni kuhari, slastičari i cvjećari. Ovdje se radi o zanimanjima koja nisu toliko konkurentna na tržištu rada, jer navedena zanimanja zahtijevaju brzinu i spretnost pa je samim time učenike s teškoćama u razvoju teško zaposliti nakon završene srednje škole, zbog nedovoljno razvijenih vještina.
Uz sve navedeno kada govorimo o obrazovanju djece s teškoćama u razvoju problem je što škole nemaju dovoljno znanja o radu s takvom djecom. Ono što je potrebno poticati je to da škole u malim sredinama imaju edukacijske rehabiliteatore koji bi na nivou cijele škole educirao učitelje i nastavnike za rad s djecom s teškoćama u razvoju, istok tako potrebni su pedagog i psiholog koji bi pružali podršku djeci na nivou cijele škole, a rehabilitator bi trebao biti zaposlen kao pomoć drugoj djeci, učiteljima i asistentima u nastavi da uključe djecu s teškoćama u razvoju u nastavu.
Članak možemo zaključiti mišljenjem kako djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom trebaju u manjim sredinama imati puno veću podršku lokalnih vlasti, kao i zajednice u cjelini, jer će im se samo takvim pristupom omogućiti kvalitetni uvjeti za njihov život u zajednici kao i uključivanje u društvu, jer su upravo to skupine koje iziskuju puno veću podršku i pomoć zajednice i lokalnih vlasti u ostvarivanju svih zakonskih prava.