ŠTO ĆE BITI S NAMA (OSI) KADA NAŠIH RODITELJA ILI SKRBNIKA VIŠE NEBUDE 2. – TEMELJ NASTAVKA ŽIVOTA OSOBA S INVALIDITETOM

Nakon članka na temu Što će biti s nama (OSI) kada naših roditelja ili skrbnika više ne bude u kojem smo naveli razloge kojih se roditelji ili skrbnici svoje djece pribojavaju odnosno postavljaju si jedno od najčešćih pitanja, a to je upravo navedeno pitanje u naslovu što će biti sa mojim djetetom (odraslom osobom s invaliditetom), upravo u ovom članku ćemo detaljnije govoriti o navedenom problemu koji je važan za nastavak života osoba s invaliditetom.

Pitanje koje se često postavlja kada glasno izgovara glasi: što će biti s osobama s invaliditetom kada njihovih roditelja ili skrbnika više ne bude?       Za mnoge obitelji u kojima žive osobe s invaliditetom, svakodnevica je ispunjena potrebom, ali i beskrajnom ljubavlju i brigom. Roditelji ili skrbnici najčešće su prva i jedina linija podrške osobama s invaliditetom, no što se događa kada oni više nisu prisutni i ne mogu skrbiti o njima? Hoće li postojati sustav koji će osigurati osobama kontinuitet ,nastavak života i njihovu sigurnost?

Ova tema nije samo pitanje socijalne skrbi – ona je duboko društveno, etičko i humano pitanje o kojem se treba često javno govoriti. U nastavku članka ćemo više govoriti o ovom vrlo važnom problemu za osobe s invaliditetom.

Oslonac koji nedostaje                                                                                          

Za mnoge osobe s invaliditetom roditelji su daleko više od obitelji – oni su njihovi osobni asistenti, vozači, terapeuti, pravni zastupnici, a vrlo često i jedini prijatelji. Kada njih više nema, javljaju se osjećaji nesigurnosti, straha i egzistencijalne prijetnje. Nedostatak jasnih sustavnih rješenja dovodi do toga da mnoge obitelji žive u stalnoj zabrinutosti za budućnost svoje djece ili bližnjih s invaliditetom. Njihovo sljedeće pitanje koje si često roditelji postavljaju glasi: tko će se brinuti o njima i na koji način.

Sustav koji škripi

Iako postoje određeni oblici socijalne zaštite i prava (npr. osobna asistencija, smještaju ustanova ili udomiteljskim obiteljima, te prava na određene oblike financijskih naknada), u praksi često to nije dovoljno da bi osoba s invaliditetom mogla voditi ispunjen i dostojanstven život. Institucionalni smještaj često se percipira kao „rješenje iz nužde“, dok je nedostatak razvijenih usluga u zajednici (poput stanovanja, uz podršku) dodatno produbljuje navedeni problem. Roditelji često znaju reći: „ živimo dok možemo, ali što će biti kada nas ne bude“? –pitanje je to koje ne bi smjelo ostati bez odgovora i reakcije društva.

Temelj nastavka života – samostalnost i podrška

Ključ održivog rješenja leži u razvijanju sustava koji osobama s invaliditetom omogućava sljedeće:

1. stanovanje uz podršku – da OSI – i mogu živjeti u svojim domovima ili manjim zajednicama uz asistenciju, umjesto velikim institucijama.

2. osobnu asistenciju – ne kao privilegiju, nego kao osnovno pravo koje omogućava njihovu samostalnost i neovisnost.

3. edukacija i zapošljavanje – kako bi osobe s invaliditetom, kada je to moguće ,mogle samostalno i doprinositi društvu. 

4. pravno i financijsko planiranje – sustav koji pomaže obiteljima da unaprijed osiguraju sredstva i strukturu podrške za budućnost svojih članova.

5. psihološku i socijalnu sigurnost – jer kvaliteta života nije samo preživljavanje, nego i osjećaj pripadnosti i dostojanstva. 

Društvo odgovornost

Ne smijemo zaboraviti da osobe s invaliditetom nisu „ tuđi problem“, nego dio našeg društva. Svaka osoba ima pravo na ispunjen život ispunjen poštovanjem i podrškom ,bez obzira na svoje mogućnosti. Društvo koje ne brine o svojim članovima riskira izgubiti vlastiti moralni temelj. Upravo iz tog razloga je odgovornost ne samo države ,već i lokalnih zajednica, udruga, pa i svakog pojedinca da stvara okruženje u kojem OSI – i mogu ostati živjeti dostojanstveno i nakon što njihovih roditelja ili skrbnika više ne bude.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da pitanje „ Što će biti s nama?“ ne bi smjelo ostati neodgovoreno. Odgovor na ovo pitanje ne krije se u kratkoročnim vrstama rješenja, nego u dugoročnoj viziji koja uključuje sustavnu podršku, razvoj socijalnih usluga u zajednici stvaranje društva jednakih prilika. Za osobe s invaliditetom nastavak života ne znači samo fizičko preživljavanje, nego i očuvanje dostojanstva ,samostalnosti i osjećaja da nisu ostavljeni sami. Na kraju mjera humanosti svakog društva prepoznaje se upravo u na koji se društvo brine o svojim najranjivijim članovima.