RAZVOJ PRJATELJSTAVA KOD DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU
U ovom članku govorit ćemo o važnosti razvijanja prijateljstava kod djece s teškoćama u razvoju. Govorit ćemo o tome na koji način djeca s teškoćama sklapaju prijateljstva, kako se oni druže, kako se ona uče međusobnoj komunikaciji koja je važna za stvaranje kvalitetnih prijateljstava a da bi se ista i u kasnijoj dobi mogla nastaviti i kvalitetno održavati kroz osnovnu i srednju školu, pa tako i nakon istoga.
Prijateljstvo je jedno od temeljnih iskustava djetinjstva. Kroz odnose s vršnjacima djeca uče dijeliti, pregovarati, rješavati sukobe, razvijati empatiju i osjećaj pripadnosti. Za dijete prijatelj nije netko s kim se igra – prijatelj je osoba uz koju se osjeća prihvaćeno i sigurno. Upravo zato razvoj prijateljstva ima snažan utjecaj na njegov emocionalni, socijalni i kognitivni razvoj.
Kod djece s teškoćama u razvoju, taj proces može biti složeniji, ali ne i manje važan. Djeca s poremećajem iz spektra autizma, s intelektualnim teškoćama, poremećajima pažnje i hiperaktivnosti, oštećenjem sluha ili vida, motoričkim teškoćama i drugim oblicima razvojnih odstupanjima često se susreću s dodatnim preprekama u uspostavljanju i održavanju prijateljstava. Ipak, uz podršku obitelji, odgojno – obrazovnih djelatnika i šire zajednice, mogu razviti kvalitetne i trajne odnose.
Ovaj članak ima za cilj približiti široj javnosti kako se prijateljstva razvijaju kod djece s teškoćama u razvoju, s kojim se izazovima susreću, te kako im možemo pružiti potrebnu podršku.
Što je prijateljstvo u dječjoj dobi?
U ranoj dječjoj dobi prijateljstvo se temelji ponajprije na zajedničkoj igri i blizini. Djeca biraju prijatelje prema njihovim zajedničkim interesima, dostupnosti i emocionalnoj povezanosti. Kako rastu, prijateljstvo samo po sebi dobiva dublje značenje – uključuje povjerenje, lojalnost, međusobnu podršku i razumijevanje. Kod djece s teškoćama u razvoju ove faze mogu se odvijati sporije ili drugačije, ali osnovna potrebna za povezanošću ostaje jednako snažna. Važno je naglasiti da svaka teškoća sama p sebi ne znači nužno nemogućnost sklapanja prijateljstava – već vrlo često zahtjeva prilagođen pristup i dodatnu podršku.
Izazovi u razvoju prijateljstava
Teškoće u komunikaciji
Djeca s poremećajem iz spektra autizma, primjerice mogu imati poteškoće u razumijevanju verbalnih znakova, poput, izraza lica, tona glasa ili govora tijela. To može otežati prepoznavanje emocija namjera drugih, što je ključno za uspješnu socijalnu interakciju. Neka djeca imaju ograničen govor ili koriste alternativne načine komunikacije, što također može predstavljati prepreku u spontanoj igri.
Socijalna anksioznost i nesigurnost
Djeca koja su svjesna svojih teškoća ponekad razviju osjećaj nesigurnosti ili strah od mogućeg odbacivanja. Negativna iskustva poput zadirkivanja, ili izolacije mogu dodatno smanjiti njihovu spremnost za iniciranje kontakta s vršnjacima.
Razlike u interesima i načinu igre
Kod neke djece interesi mogu biti uski i intenzivni. Ako vršnjaci ne dijele iste interese, dijete može imati poteškoće u uključivanju u zajedničku igru. Također, djeca s motoričkim teškoćama mogu imati ograničen pristup određenim igrama koje zahtijevaju fizičku spretnost.
Reakcije okoline
Nerazumijevanje ili predrasude odraslih ili djece mogu dodatno otežati njihovo uključivanje. Djeca uče stavove promatrajući odrasle, ako odrasli prikazuju prihvaćanje i poštovanje, veća je vjerojatnost da će i djeca razviti inkluzivan odnos.
Snage i potencijali djece s teškoćama u razvoju
Važno je promijeniti perspektivu s isključivog naglašavanja teškoća na prepoznavanje njihovih snaga. Djeca s teškoćama u razvoju često razvijaju izraženu emociju, iskrenost, odanost i autentičnost u odnosima. Kada ostvare prijateljstvo, ono može biti vrlo duboko i stabilno. Primjerice, dijete s intelektualnim teškoćama može pokazivati iznimnu toplinu i brigu za druge. Dijete s poremećajem pažnje može unijeti spontanost i energiju za igru. Prepoznavanjem i osnaživanjem tih kvaliteta jačamo temelje za razvoj kvalitetnih odnosa.
Uloga obitelji Obitelj ima ključnu ulogu u razvoju socijalnih vještina. Roditelji mogu:
- modelirati pozitivne socijalne interakcije
- poticati dijete na sudjelovanje u grupnim aktivnostima
- organizirati susrete s vršnjacima u sigurnom i strukturiranom okruženju
- otvoreno razgovarati o emocijama i socijalnim situacijama
Važno je djetetu pružiti priliku za iskustvo, ali i podršku u razumijevanju socijalnih pravila. Pretjerana zaštita, iako dobronamjerna, može ograničiti prilike za učenje kroz iskustvo-
Uloga vrtića i škole Inkluzivno obrazovanje pruža priliku za svakodnevnu interakciju s vršnjacima. Odgojitelji i učitelji mogu aktivno poticati razvoj prijateljstva kroz:
- rad u parovima i malim skupinama
- strukturirane aktivnosti suradničkog učenja
- poučavanje socijalnih vještina
- poticanje vršnjačke podrške
Programi vršnjačkog mentorstva mogu se pokazati kao korisna aktivnost za sklapanje prijateljstava. Kada se djecu potiče međusobno pomaganje i razumijevanje različitosti, razvija se kultura prihvaćanja koja koristi svima.
Kako poticati razvoj prijateljstava? Razvoj prijateljstava kod djece s teškoćama u razvoju može se poticati na sljedeće načine:
- poučavanjem socijalnih vještina – izravno podučavanje kako započeti razgovor, kako tražiti uključivanje u igru ili kako riješiti određeni sukob može biti iznimno korisno.
- Korištenjem socijalnih priča i vizualne podrške – posebno kod djece s poremećajem iz spektra autizma, strukturirane socijalne priče pomažu u razumijevanju društvenih situacija.
- Poticanje zajedničkih interesa – upisivanjem djeteta na aktivnosti koje odgovaraju njegovim interesima (sport, glazba, likovne radionice) povećava šansu za upoznavanje vršnjaka sa sličnim interesima.
Dugoročni značaj prijateljstva
Prijateljstva iz djetinjstva imaju dugoročne posljedice na mentalno zdravlje, samopouzdanje i kvalitetu života. Djeca koja imaju barem jednog bliskog prijatelja pokazuju veću otpornost na stres, bolju prilagodbu školskim zahtjevima i pozitivniju sliku o sebi. Za djecu s teškoćama u razvoju prijateljstvo može biti snažan zaštitni čimbenik. Osjećaj pripadnosti smanjuje rizik od moguće socijalne izolacije i emocionalnih teškoća.
Upravo zato ulaganje u razvoj socijalnih odnosa nije „ dodatak“ terapiji ili obrazovanju – ono je njihov sastavni dio. Iz svega navedenog možemo zaključiti da je razvoj prijateljstva kod djece s teškoćama u razvoju proces koji zahtjeva razumijevanje, strpljenje i suradnju svih uključenih – obitelji, odgojno – obrazovnih djelatnika i zajednice u cjelini. Iako se djeca mogu suočavati s dodatnim izazovima, njihova potreba za pripadanjem i povezanošću jednaka je kao i kod sve druge djece. Inkluzivno društvo ne znači samo fizičku prisutnost djece s teškoćama u razvoju u razredu ili vrtiću, već aktivno stvaranje okruženja u kojem se razvijaju autentični odnosi.
Kada djeci s teškoćama u razvoju pružimo priliku da se upoznaju, razumiju i prihvate, stvaramo temelje za ne samo za njihova prijateljstva, nego i za društvo koje uvažava različitosti kao vrijednost. Prijateljstvo je most – a na nama odraslima je da pomognemo djeci da ga izgrade i prijeđu.