PRILAGODBA NASTAVNOG PROGRAMA ZA DJECU S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU IOSOBE S IVALIDITETOM U OSNOVNIM I SREDNJIM ŠKOLAMA – POČETAK ISPRAVNE INTEGRACIJE U DRUŠTVU

U ovom članku ćemo govoriti o važnosti prilagodbe nastavnog programa za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom i kako potaknuti škole da što više razmišljaju o poštivanju djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom kao jednako pravnim članovima obrazovnog sustava.

Obrazovanje je temelj svakog društva koje teži jednakosti, razumijevanju i uključenosti. Kroz školu djeca ne stječu samo znanje, već razvijaju i socijalne vještine, samopouzdanje i osjećaj pripadnosti zajednici. Za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, škola ima još važniju ulogu – ona može biti prostor osnaživanja, ali i izvor frustracija ako sustav ne prepoznaje njihove potrebe. Upravo zato prilagodba nastavnog programa u osnovnim i srednjim školama nije povlastica, već nužan preduvjet kvalitetnog i pravednog obrazovanja te prvi korak prema uspješnoj integraciji u društvo . 

Što znači prilagodba nastavnog programa?

Prilagodba nastavnog programa podrazumijeva prilagođavanje sadržaja, metoda rada, načina podučavanja, vrednovanja i školskog okruženja individualnim potrebama učenika s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Ona ne znači samo snižavanje obrazovnih standarda, već pronalaženje drugačijih puteva kako bi učenik mogao ostvariti svoj puni potencijal. Prilagodbe mogu uključivati individualizirane obrazovne programe, prilagođene nastavne materijale, dodatnu stručnu podršku (npr. edukacijske rehabilitatore , logopede, asistente u nastavi…), produženo vrijeme za izvršavanje zadataka, korištenje asistivne tehnologije, ili alternativne načine provjere znanja. Ključ je u fleksibilnosti i razumijevanju da sva djeca ne uče na isti način niti istim tempom.

Zašto je prilagodba ključna za kvalitetno školovanje

Kvalitetno školovanje nije isto za sve učenike ako se svima pristupa jednako.  Djeca s teškoćama u razvoju često nailaze na prepreke koje nisu povezane s njihovim sposobnostima, već s neprilagođenim sustavom. Bez odgovarajuće prilagodbe oni mogu zaostajati, gubiti motivaciju, razvijati osjećaj manje vrijednosti ili biti isključeni iz razredne zajednice. Prilagođen nastavni program omogućuje učeniku da aktivno sudjeluje u nastavi, razumije gradivo i razvija svoje vještine u skladu s vlastitim mogućnostima. Time se smanjuje rizik od ranog napuštanja školovanja, a povećava se osjećaj uspjeha samopouzdanja. Dijete koje doživljava školu kao mjesto podrške, a ne neuspjeha, ima veće šanse za daljnje obrazovanje, zapošljavanje i samostalan život.

Utjecaj na socijalnu uključenost i razvoj društva

Prilagodba nastavnog programa ne koristi samo djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, već cijeloj školskoj zajednici. U inkluzivnom okruženju svi učenici uče vrijednosti tolerancije, empatije i međusobnog poštovanja.                  Razred u kojem se prihvaćaju različitosti postaje prostor učenja životnih, a ne samo akademskih vještina.

Djeca koja odrastaju u inkluzivnom obrazovnom sustavu kasnije postaju odrasle osobe koje lakše prihvaćaju raznolikost u društvu, pa kasnije i na tržištu rada.      Na taj način škola postaje temelj društva koje ne isključuje, već uključuje i vrednuje svakog pojedinca. 

Izazovi i odgovornost sustava 

Unatoč jasnoj važnosti prilagodbe nastavnog programa u praksi postoje još uvijek brojni izazovi: nedostatak kvalitetnog stručnog kadra preopterećenost učitelja, nedovoljna edukacija nastavnog osoblja te manjak materijalnih resursa.                     Međutim ti izazovi školama ne smiju biti izgovor za neprovođenje prilagodbe nastavnih i drugih sadržaja sukladno potrebama pojedinog djeteta s teškoćama u razvoju ili osobe s invaliditetom, jer se samim time pokazuje nezainteresiranost za njihovo jednakopravno uključivanje u školski sustav. 

Odgovornost za kvalitetnu prilagodbu ne leži samo na učiteljima, nego na cijelom obrazovnom sustavu, uključujući škole, lokalnu zajednicu i donositelje odluka odnosno državu. Sustavno ulaganje u edukaciju nastavnika, stručne službe i podršku učenicima dugoročno je ulaganje u pravednije i funkcionalnije društvo.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da prilagodba nastavnog programa za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom u osnovnim i srednjim školama nije samoobrazovno pitanje, već se ono smatra pitanjem poštivanja ljudskih prava, socijalne pravde i budućnosti društva. Ona predstavlja jedan od preduvjeta za početak ispravne integracije u društvo jer djeci pruža priliku da uče, rastu i razvijaju se u okruženju koje ih prihvaća i razumije. Kvalitetno školovanje mora biti dostupno svima, bez obzira na teškoće ili invaliditet. Samoobrazovni sustav koji prepoznaje različitosti i aktivno ih uvažava može stvoriti društvo jednakih mogućnosti – društvo u kojem svatko ima priliku sudjelovati, doprinositi i živjeti dostojanstveno.