OSOBE S INVALIDITETOM I ZIMOVANJE: ZAŠTO SU ZIMSKE AKTIVNOSTI TEŠKO DOSTUPNE OSOBAMA S INVALIDITETOM

U ovom članku govorit ćemo o nedostupnosti organiziranih zimskih aktivnosti koje bi bile prilagođene osobama s invaliditetom sukladno njihovim mogućnostima, a da ih na bilo koji način ne diskriminira i ne omogućuje pravo na sudjelovanje u aktivnostima , i da se potakne institucije pa i sustav u cjelini da omogući organiziranje aktivnosti i za najranjivije skupine društva, također i da su financijski dostupne svima.

Zimski mjeseci mnogima predstavljaju vrijeme radosti, snijega i sportskih aktivnosti poput skijanja, sanjkanja ili zimskih šetnji, no za mnoge osobe s invaliditetom ovaj  period godine često znači suočavanje s dodatnim barijerama koje im ograničavaju uživanje u zimskom odmoru. Iako je još uvijek govori o inkluziji i pristupačnosti ,realnost pokazuje da su zimski turizam i zimske rekreacijske aktivnosti i dalje nedovoljno prilagođeni za osobe s invaliditetom za osobe s invaliditetom.

Ovaj članak donosi pregled ključnih razloga zbog kojih je organizacija zimskih aktivnosti za osobe s invaliditetom zahtjevna, ali i prijedloge što bi se moglo učiniti kako bi se navedeni problem lakše realizirao.

Infrastrukturne prepreke

Zimska odredišta, posebice planinski centri, često su izgrađeni na terenima koji su prirodno nepristupačni.     Strme padine, snijeg, led i klizavi putevi predstavljaju rizik i za ljude bez invaliditeta, dok za osobe s tjelesnim poteškoćama mogu biti mogu biti gotovo ne premostivi. Mnogi skijaški centri i hoteli još uvijek nemaju:                         1. pristupačne ulaze                                                                    2. dovoljno široke staze i hodnike                                            3. prilagođene liftove                                                                 4. sobe i sanitarne čvorove koji zadovoljavaju standarde pristupačnosti. 

Čak i kada postoje neke prilagodbe, one su često samo djelomične ili tehnički zastarjele, što ih čini nepraktičnima za svakodnevnu uporabu.

Nedostatak specijalizirane opreme. Da bi osobe s invaliditetom mogle sudjelovati u zimskim sportovima i sličnim aktivnostima, potreban je specijaliziran asortiman opreme, poput monoskija, biski opreme, skijaških kolica, hodalica za snijeg ili posebno prilagođenih pomagala za ravnotežu. U mnogim zimskim centrima ovakva oprema:        1. nije dostupna za iznajmljivanje                                              2. nabavlja se u malim količinama                                           3. zahtjeva posebno održavanje                                               4. vrlo je skupa, što samim time ograničava nabavu i korištenje.

Kao rezultat, osobe s invaliditetom često ovise o vlastitoj opremi, što dodatno povećava troškove i složenost organizacije zimskog odmora. Nedostatak educiranog stručnog osoblja Za sigurno sudjelovanje osoba s invaliditetom u zimskim aktivnostima nužno je prisustvo educiranog instruktora ili pratitelja, međutim:                          1. broj instruktora koji su prošli specijalizirane edukacije vrlo je mali                                                                                         2. edukacije su često skupe i održavaju se rijetko                     3. zaposlenici u turizmu ili hotelima često osnovnu edukaciju o komunikaciji i pristupu prema osobama s invaliditetom. Posljedica je da se osobe s invaliditetom u zimskim resortima mogu osjećati nesigurno, prepušteni sami sebi ili potpuno biti isključeni iz ponude aktivnost. Financijska ograničenja  Zimski sportovi i turizama već su sami po sebi među skupljim granama rekreacije, kada se na to nadodaju troškovi:                                                                                       1. najma ili kupnje specijalizirane opreme                                2. asistencije i pratnje                                                                3. prilagođenog prijevoza                                                          4. smještaja u pristupačnim objektima (koji često imaju više cijene zbog ograničenog broja soba). Zimski odmor postaje financijski nedostižan za mnoge obitelji, a pogotovo za osobe s invaliditetom. Nedovoljno razvijene politike i standardi pristupačnosti. Iako postoje međunarodne i domaće smjernice za pristupačnost, one se u praksi čestu ne primjenjuju u cijelosti. 

Nedostaje sustavnog nadzora nad provedbom standarada, kao i poticaja za turističke subjekte da ulažu u pristupačnost. Mnoge destinacije pristupačnost i inkluziju ne doživljaju kao prioritet, nego kao dodatan trošak, iako pristupačan turizam donosi određene koristi. Ograničena svijest javnosti .    Zimske aktivnosti za osobe s invaliditetom u javnosti su nedovoljno promovirane. Često se pretpostavlja da osobe s invaliditetom ne mogu ili ne žele sudjelovati u zimskim aktivnostima, što stvara pogrešne stereotipe i dodatno smanjuje potražnju –pa time i ponudu. Društvena percepcija pristupačnosti i dalje je više formalna nego stvarna, a osvještavanje o potrebama i pravima osoba s invaliditetom napreduje sporo. Iz svega navedenog možemo zaključiti da dok zima mnogima predstavlja vrijeme uživanja na snijegu, za osobe s invaliditetom ona dodatno ističe razlike u mogućnostima sudjelovanja u društvenom i rekreativnom životu. Razlozi nemogućnosti organizacije adekvatno prilagođenih zimskih aktivnosti su brojni: od
infrastrukturnih prepreka i nedostatka prilagođene opreme do financijskih barijera i nedovoljno educiranog osoblja. 

Unatoč tome situacija se može promijeniti.                             Uz ulaganje u pristupačnu infrastrukturu, educiranje stručnjaka, osiguravanje poticaja za turistički sektor te promicanje inkluzije u javnosti, moguće je stvoriti uvjete u kojima će i osobe s invaliditetom moći ravnopravno sudjelovati i uživati u zimskom odmoru. Riječ je, na kraju ne samo o pitanju pristupačnosti, već i o poštovanju ljudskih prava te stvaranju društva u kojem svatko ima priliku sudjelovati u aktivnostima koje voli – bez obzira na svoje mogućnosti.