ISPRAVNO KORIŠTENJE POJMOVA I IZRAZA VEZANIH ZA DJECU S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBE S INVALIDITETOM – PRVI KORAK PREMA NJIHOVOJ INTEGRACIJI U DRUŠTVU

U ovom članku osvrnut ćemo se na važnost pravilnog izražavanja i korištenja pojedinih pojmova i izraza vezanih za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju i koje pojmove i izraze trebamo izbjegavati u svakodnevnom govoru i komunikaciji neovisno o tome da li je pisana ili usmena. Jezik kojim govorimo nr odražava samo našu kulturu, nego i način na koji promišljamo o drugima. Riječi oblikuju stavove, a stavovi oblikuju ponašanje. Kada govorimo o djeci s teškoćama u razvoju il osobama s invaliditetom, pravilna i promišljena uporaba pojmova ima iznimno važnu ulogu – ona može biti alat inkluzijie, razumijevanja i poštovanja, ali i izvor stigme ako se koristi nepromišljeno i neprimjereno. U vremenu kada se društvo nastoji razvijati u smjeru jednakih mogućnosti, jezična osjetljivost postaje prvi, ali ne i najmanje važan korak prema njihovoj punoj integraciji u društvu.

Zašto je važan načni na koji govorimo?

Neprimjereni, zastarjeli ili pogrešno korišteni izrazi mogu nenamjerno učvrstiti stereotipe, potaknuti predrasude ili sugerirati da su određene osobe „ manje vrijedne“ ili „ drugačije“. S druge strane pravilna terminologija pomaže: 

• promovirati dostojanstvo i ravnopravnost
• poticati inkluzivno razmišljanje
• poboljšati komunikaciju između stručnjaka, roditelja, institucija i javnosti
• pružiti realniji i humaniji pogled na raznolikost ljudskih iskustava

Upravo zato je sve važnije razumjeti koje su razlike između pojmova, zašto se određeni izrazi danas ne preporučuju i kako se možemo izraziti točnije i s više empatije.

Djeca s teškoćama u razvoju – osobe, a ne „ dijagnoze“  Prvi najvažniji princip jest da se naglasak stavlja se na osobu. Upravo zato je potrebno koristiti izraze „ dijete s teškoćama u razvoju“ ili „ dijete koje ima…“, a ne izrazi koji stavljaju teškoću u prvi plan poput „ autistično dijete“, nego je ispravno reći „ dijete iz spektra autizma“ ili umjesto „ invalidno dijete“ kada nismo sigurni u vrstu teškoće ili invaliditeta reći ćemo dijete s teškoćama  u razvoju ili dijete s invaliditetom. Upravo takav način izražavanja, poznat kao person – first language (jezik koji osobu stavlja na prvo mjesto), ističe da teškoća ne definira tko je dijete – ona je samo jedan aspekt njegova života. 

Primjeri primjerenih izraza: 

•  dijete s teškoćama u učenju
•  dijete s oštećenjem vida 
•  dijete s motoričkim teškoćama 
•  dijete s poremećajem iz spektra autizma

 Neprimjereni izrazi koje treba izbjegavati: 

• „ retardirano dijete“
• „ hendikepirano dijete“
• „ nesposobno dijete“
• „ posebne potrebe (jer potrebe nisu „ posebne“, već ljudske – samo zahtijevaju drugačiji oblik podrške). 

• Osobe s invaliditetom – usklađenost s međunarodnim standardima 
• Termin „ osoba s invaliditetom“ preporučuje se u hrvatskom jeziku i usklađen je s međunarodnim dokumentima poput Konvencije UN – a o pravima osoba s invaliditetom. I ovdje vrijedi isti princip – osoba je na prvom mjestu. Invaliditet je jedna od osobina, a ne identitet.
• Primjereni izrazi:
• osoba s invaliditetom 
• osoba koja koristi invalidska kolica 
• osoba s oštećenjem sluha ili gluha osoba (u hrvatskom jeziku prihvaćena su oba oblika, osobito unutar same zajednice gluhih)

 Izrazi koje treba izbjegavati: 

• invalid, invalida, invalidkinja (iako se ponekad koriste u pravom kontekstu, u svakodnevnoj komunikaciji nisu preporučljivi)
• „ hendikepiran“
• „ nesposobna osoba“
• „ vezan za kolica“ (kolica su pomagalo, a ne ograničenje)

   Razlika između teškoća u razvoju i invaliditeta  

Iako se navedeni pojmovi ponekad koriste kao sinonimi, oni tu u stvarnosti nisu u nastavku ćemo objasniti zašto:

Teškoće u razvoju odnose se na djecu čiji razvoj iz različitih razloga odstupa od očekivanog , bilo privremeno ili trajno. One se mogu odnositi na motoriku, spoznaju , govor, senzorne funkcije ili emocije.

Invaliditet je širi društveni pojam i odnosi se na dugotrajna oštećenja i prepreke koje osoba doživljava u interakciji s okolinom.

Edukacijom i pravilnim korištenjem ovih pojmova izbjegavamo pogrešne generalizacije i omogućujemo točnije razumijevanje potreba svake osobe.

Jezik kao sredstvo inkluzije u svakodnevnom životu 

Korištenje primjerenih izraza nije rezervirano samo za stručnjake. Šira javnost, mediji, roditelji, odgojitelji, nastavnici i poslodavci svi sudjeluju u oblikovanju okruženja u kojem žive djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Praktični savjeti za svakodnevnu komunikaciju:

• Pitajte osobu kako želi da se o njoj govori. Poštivanje osobnih preferencija najbolji je oblik inkluzije.
• Usredotočite se na mogućnosti, a ne na ograničenja. Umjesto „ ne može hodati“ može se reći „ koristi invalidska kolica“
• Izbjegavajte sažaljenje ili pretjerano isticanje hrabrosti. Normalizacija različitosti potiče ravnopravnost.
• Koristite neutralan ton i stručne, a ne emocionalno obojene izraze

Iz svega navedenog možemo zaključiti da ispravno korištenje pojmova i izraza nije samo pitanje jezične ispravnosti – ono je izraz poštovanja, razumijevanja i empatije. Kroz jezik možemo rušiti barijere i poticati društvo u kojem svaki pojedinac ima prostor da se razvija, doprinosi i bude prihvaćen. Kada biramo riječi koje uvažavaju dostojanstvo djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, biramo društvo u kojem su različitosti vrijednost, a ne prepreka. To je prvi, ali i ključan korak prema stvarnoj integraciji i jednakim mogućnostima za sve.